Jučer je bio dan D15 i od popodne sam se osjećao jadno, tjeskobno, depresivno i bezvoljno. Užas i koma.
Danas je dan D16 i osjećam se još gore. Ovaj treći tjedan je zatišje pred buru, uvijek najgori, najteži i najnepodnošljiviji.
Dobivam napade očaja.
Beznađe.
Frustracija.
Svi moji pokušaji da poboljšam život su se izjalovili.
Samo negativne misli me napadaju.
Ne vjerujem u sebe.
Nemam samopouzdanja.
Nadam se da ću izbjeći sastanak ovaj tjedan.
I još k tome sam zaboravio popiti jutarnju dozu lijeka.
Prokleta potreba da u svemu budem najbolji razbija moju ličnost. Kad sam igrao košarku s dečkima da se malo rekreiram - katastrofa kako sam ja nesposoban za taj sport. Ne da sam slab nego sam totalna katastrofa. Svaku loptu gubim, gotovo nijedan koš nisam dao, deru se na mene nek više skačem. Slično je s nogometom, nitko mi nikad ne dodaje jer uvijek gubim loptu. Ne mogu to prihvatiti. Mrzim sebe zbog toga. Nikad više neću igrati.
Nikad u životu se nisam gore osjećao.
To je dobar znak jer lošije ne može biti, samo bolje :-)