Marketing
Crno-sivi svijet
Oblaci se nijemo razvukli nebom od jednog do drugog kraja kao što domaćica razvalja tijesto za pitu pa nit’ dolaze nit’ odlaze, nit' šta govore, nit' šta romore, jednostavno se usidrili iznad naših glava i ne mrdaju palcem. Možda je i bolje da ne mrdaju jer kad pogledam prema gore, imam osjećaj kao da se nalazim ispod ogromne pegle iz koje će za tili čas početi pištati para, spljoštit će me ko nesretnu bubu u ovu blatnjavu zemlju.
Gledam s prozora niz automobila parkiranih dolje na ulici. Ima ih raznih, od kie enterprajs do citroena kiksare, ali od njih jedanaest, svih jedanaest su sive boje. Čitava nogometna momčad sivonja. Koliko ih duže gledam, nisam više siguran jesu li zaista sivi ili su i oni mimikrijom poprimili boju sumornog neba. Kad bi zasjalo sunce, možda bi se preobrazili u metalik-srebrne. Ovako su samo sivi. Hrvatsko sivi...
Miriše kiša. Samo što nije. Rijetki prolaznici na ulicama nespretno gazaju po lokvama. Zapravo i ne sliče na ljude, više na vrane. Crno-sivi svijet. Nije toliko ni hladno, ali svi se zabundali kao da je minus pet. Prolaze nečujno kaputi od mrkog ugljena, jakne boje mišje dlake, bljuzgavo smeđi baloneri, u najboljem slučaju, šporko modri điletini. Sve neke tamne nijanse, mračne, nikakve... Molim poštenog nalaznika da vrati boje u ovaj svijet.
Otvaraju se kišobrani. I oni su većinom crni, dakako. Kad sam kupio prvi kišobran u životu, obranio sam se od kiše, ali sam pao u depresiju. Nisam tada ni slutio, ali tek sam kasnije spoznao da je kupnja prvog kišobrana zapravo bila simbolični rastanak s mladošću. Do tada sam se snalazio s nekakvim kapuljačama, kabanicama, vožnjom veleslaloma između kapi ili bi jednostavno pustio da mi kiša pada po tintari. Imati kišobran, bljak, to je izgledalo tako starasto.
Tek kasnije shvatiš da je bolje vući kišobran sa sobom nego glavobolju.
Jesen je. Duboka, sumorna i baš jesenasta. A ima tako lijepo ime. Poetično. Jesen. Kao kesten. Kao česen. Bolje zvuči nego ostala godišnja doba. Proljeće je neozbiljno, ljeto ne zna tko mu glavu nosi, to «lj» koje vuku sa sobom skroz ih raspameti, a zima je jednostavno – zima.
Eh da, dođu tako neke tuge, same, nepozvane, ušuljaju se kroz stražnja vrata ko inkasator TV pretplate, udobno se smjeste na trosjed i kažu – dobar dan, ja sam Tuga, prolazila sam susjedstvom, evo sad sam tu, zabavljaj me!
I šta' š sad s tom tugom na trosjedu, ponudiš joj kavu i kolače, ponudiš joj čašicu razgovora, a ona prihvati pa te gleda pa govori pa se smije pa na tren ušuti kao da ju je pomalo sram – tuge se naime ne smiju smijati.
Poslije ti bude nekako žao što je otišla, jest da je došla nepozvana, ali bila je pristojan i dobar gost. I osjetiš koliko ti je potrebna ta mala dnevna doza tuge, a ni sam ne znaš zašto. Tko zna, možda je upravo tuga ono što sreću čini lijepom.
Post je objavljen 21.11.2012. u 09:05 sati.