Znate li koliko je tesko prozivjeti zlostavljanje?
Znate li koliko je tesko to isto zlostavljanje zaboraviti?
Oprostiti?
Preboljeti?
I eto, sjedim tu u fotelji...
Otvaram stare rane...
Zasto si to radim?
Zasto ne mogu pustiti proslost na miru?
Proslo je 7 godina...
Da, 7 godina, sad ce i 8.
A ja se i danas okrenem da vidim gdje sam pogrijesila...
Bila sam djevojcica...
Pristava, nerazumna, brbljava, streberica, ali djevojcica...
Nikad nikome nisam htjela nista nazao... Barem ne tada...
A dobila sam... što?
Uvrede, blacenja, batine... od navodnih prijateljica... od skolskih kolegica...
Da li znaju koliko sam mrzila sebe?
Koliko sam mrzila tu svoju slabost sto si ne mogu oduzeti zivot jer zelim zivjeti?
Da li im je danas zao?
Ili mi se i dalje podsmjehuju kada na ulici produ pored mene?
Znate li kako kazu da sve jednom prode, pa i losi dani?
Ja sam taj trenutak cekala dvije godine...
Dvije...
Gubila sam prijateljice koje bi nakon vremena povjerovale u price koje kruze gradom...
Gubila sam prijateljice kojima bi nakon nekog vremena dosadilo da ih mrze jer mene mrze...
Gubila sam, a ostale su one snazne...
Znate li da uvijek ostaju oziljci? Traume?
Jer ja se i danas gledam u ogledalu njihovim ocima:
...nedovoljno lijepa (da se ne nazovem njihovim nazivima)...
...guzata...
...jadnica i uobrazena glupacica...
...ja nemam nikoga...
...i nitko me ne voli...
...ne zasluzujem biti voljena...
Znate li kako je to, drage moje skolske kolegice? Znate li?
Znate li kako je to i nakon 7 godina plakati jer boli svaka uvreda koju sam htjela prerasti...
Koja sam POKUSALA zaboraviti?
Ubile ste ono dobro u meni...
Vi ste me sagradile...
Ali ste pogrijesile kao i onda kada ste me kao sinonim mome imenu zvali Victory...
Pogrijesile ste!
Jer gledajuci danas vas i sebe...
Ja sam tu, puna snage, stotinama kilometara daleko od vas!
Ja sam tu, jaca, sretnija, voljena,...
Ja imam nekog, ja imam Tecktonika, Baby Blue, Kumu, Lilith, ja imam Dante-a i imam sebe...
Ja sam postigla nesto od zivota...
Ja sam prerasla srednju skolu i odrasla...
Za vas to ne mogu reci...
Necu biti zlobna...
Ali vam isto tako necu oprostiti...
Necu oprostiti niti onima poput vas!
Jer zlostavljaci ste... Jer ne znate posljedice svojih djela... Jer ne znate da vase rijeci oduzimaju zivote ljudi koji bi mogli biti veliki!
Zlostavljanje nije nikada odgovor, zlostavljanje nije nikada zabava...
Zlostavljanje boli... Ima posljedice...
Razmislite malo o njima...
Stavite se u nasu kozu...
Zaplacite za nas i vec jednom prestanite...
Jer jednom... Mi cemo biti veliki... A gdje cete biti vi?
Pozdrav od Broken Smile...
Bez obzira na srecu koju imam danas, duhovi proslosti mi ipak ne daju da promjenim nick...
Da zacijelim...
Post je objavljen 21.11.2012. u 03:36 sati.