Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/iskonskipag

Marketing

"KVARNERSKI POLIPTIH"





Poštujući i uvažavajući svačije pravo na vlastito mišljenje, slobodu govora, stav, ukus i životne preference, izvršavam obećanje iz posta od 25.08.2012., da ću odgovoriti i osvrnuti se na knjigu Ante Zemljara, "Kvarnerski Poliptih", nakon što temeljito pročitam roman.



Nisam književni kritičar da bih mogao donjeti stručni sud o navedenom djelu Ante Zemljara, ali svoja zapažanja i mišljenje iznjeti ću na svom Blogu.
Hrvatska se pred mjesec dana oprostila od svojeg književnika Jože Horvata koji je iza sebe ostavio bogati i raznoliki spisateljski opus, koji je živio pod motom: "Živi samo onaj koji za nešto živi", čovjek koji je za sebe uvijek govorio da je netipični komunist, da je uvjereni antifašist koji je već 1941. godine otišao u partizane, ali isto tako na početku Domovinskog rata, makar simbolički, stavio je na glavu šljem i otišao na novu, neumitnu frontu braniti jedinu domovinu. Dali bi prof. Zemljar mogao isto ovako tvrditi? Zato nam je neposredno pred svoj vječni odlazak ostavio "Kvarnerski Poliptih", da sami prosudimo o njegovom životnom uvjerenju.
"Kvarnerski Poliptih" je roman koji u svom prvom djelu predstavlja strahote koje je autor proveo kao uznik na Golom otoku, dok se u drugom djelu isključivo bavi partizanskim pokretom.



Autor nam svojim učešćem u partizanskom pokretu i pobjedi nad fašizmom, daje do znanja na koji se način stvarao novi društveni poredak. Nakon velebne pobjede, ni sam autor nije bio svijesan kako je upao u stupicu vlastitih zabluda, još jednom. Nakon što su nadobudni čuvari tekovina revolucije zabranili rad svima onima koji nisu mislili kao oni, pa makar bili i učesnici samog pokreta i visoko pozicionirani dužnosnici, autor u više navrata, kritički se odnosi prema tvorcu sustava. Tom istom čovjeku u kojeg su se toliko kleli, kao vječnom vođi. Najveći dio robijaša na Golom Otoku su bili najvjerniji Titovi suborci, partizani, komunisti koji nisu bili svijesni da ih se veliki vođa rješava, kako mu nebi ugrozili njegov položaj.
Činjenica da roman "Haron i sudbine" nije bilo dovoljno štiva o ustaškim zločinima u logoru "Slana", autor nas, još jednom uvodi u sve strahote koje su se događale u ustaškom logoru "Slana", vjerno opisujući, na temelju svjedočenja preživjelih logoraša, o strahotama koje su svjedoci prolazili kroz logor, jasno osuđujući ustaški pokret i sve one koji su posredno ili neposredno bili vezani za sam pokret.



Za svaki izgubljeni život autor navodi i daje prijedloge na koji bi način trebalo kazniti one koji su zlodjela počinili. Međutim, u drugom djelu svoje knjige veliča, kako su članovi partizanskog pokreta bez ikavih predrasuda radili zločine u ime "slobode". Kao da nam je htio priopćiti da svaki zločin nije zločin. Kao da se neki drugi zločini trebaju oprostiti jer su izvedeni u ime "slobode". I. kako to da se vrli profesor u ime ideologije neposredno nakon rata i pobjede nada fašizmom, našao iza zatvorskih vrata, samo radi toga što je drugačije razmišljao?! Čini mi se da je uspio shvatiti što znači biti uznik, i da svaki uznik jedinio sanja "slobodu" i u ime toga, još više prkosio sustavima. Na žalost mnogi uznici nisu imali sreće dočekati tu slobodu, kao prof. Zemljar na Golom otoku.



Evo kako prof. Zemljar razmišlja za istu stvar na različite načine. Opis o svojim uzničkim danima na Golom otoku i zlodjelima UDB-e:
"Ostati živ nije uvijek najbolje rješenje. Poslije svake pohare, čovjek je rekovalescent. Za osjećaj sreće što si dio tog svijeta, rekovalescentno doba je rajsko. Na kugli zemaljskoj vlada ovaj zakon posvuda. Na kugli, da. Sretnici koji žive na kugli. I kraljevi i kažnjenici i sretnici."
"Kvarnerski poliptih; str.33."



Opis zlodjela u logoru Slana:
"Jutro je otvaralo vizure prvih dana ljeta, koje je mijenjalo kameni pejsaž nagibom sunca nad planinom. Već na širokom prostoru prolaza prema ukrcaju na Baškoj Slani, gluhoća se naprosto grčila u ušima. Osim vike, psovke, povremenih divljačkih urlika i potmulog stenjanja pretučenih, sva je okolna priroda bila ledeno nijema. Zapravo, svi su se glasovi, ma koliko jaki, upijali u kamenje i svaki je zvuk začas nestajao kao da je upadao u neki tunel. Kamenje se pojedinačno otvaralo svjetlošću, koliko i zastiralo samo sebe sjenom koja je oko kamena kružila kako se gore na nebu pomaljalo sunce. Kameni brežuljci, i lijevo i desno, bili su vrlo reljefni."
"Kvarnerski poliptih; str.108."



Opis partizanskih zlodjela:
"Sve mi se, majku joj, nekako naprečac uvuklo u leđa, u ramena, ovdje, u zglobove, ovdje, u ruke, u sve, ovo mi mrtvo stanje zgrčilo laktove, vjerujte, zgrčilo, vjerujte kunem vam se, zgrčilo mi laktove i stop, vjerujte ako hoćete, kunem se, i stop. Tad sam pustio vesla i jedvitim snagama povukao je za svezane noge pa s njima preko strane broda, s nogama naprijed, odjednom, tako, pa gurnem, pa kamen za njom. Gotovo."
"Kvarnerski poliptih; str.317."



Kako nebih ostao na razini osuđivanja i prosuđivanja, morao sam posegnuti za drugom literaturom, pa sam između ostalog pročitao knjigu Neve Mihalić: "Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha", u kojoj autorica nije opterećena komunističkom historiografijom, nego daje jedan posve nov pogled na ulogu hrvatskog naroda u protuosovinskom pokretu. U ovoj knjizi naišao sam na mnoga pitanja i odgovre: "Kakav je bio vojni doprinos pripadnika Hrvatskog domobranstva rastu i djelovanju partizanskog pokreta na hrvatskom ratištu? Kakav je bio protuosovinski otpor hrvatskoga stanovništva u Drugom svjetskom ratu? Kakva je bila saveznička strategija prema jugoslavenskim teritorijima? Kakvi su bili pokušaji uspostavljanja hrvatske protuosovinske nekomunističke oružane snage? Kakav je bio udar Komunističke partije Jugoslavije na suverenitet antifašističke Hrvatske?"

Toliko o ideološkom djelu knjige. Međutim knjiga je dala i jednu drugu dimenziju, onu pašku koju sam htio pronaći u ovoj knjizi.
Pa me tako prof. Zemljar podsjetio na barba Liberta. Stariji pažani sjetiti će se barba Liberta Gundulića i njegovu suprugu tetu Katicu Dudulicinku, koju sam ja i svi sa Uhlinca uvijek zvali: "teta Katica libertovica". Barba Libertova kuća je dijelila zid sa Bebićovom (Zorićevom) kućom. Druga Dudulicinka teta Matija, je bila udata u Zorićevu kuću. Knjiga me eto vratila u mladost i sjećanje na te drage ljude. Na dio mojeg djetinjstva provedenog na Uhlinac.



Još jedan čovjek iz mojeg djetinjstva, kojeg prof. Zemljar spominje u knjizi a kroz svo svoje pisanje, pokazuje patološku mržnju naspram tom čovjeku, je msgr. Joso Felicinović. Neću ulaziti u suštinu te mržnje, samo ću citirati kako prof. Zemljar još jednom loše piše o tom crkvenom ugledniku.
"Još ne vjerujete? Morate vjerovati i vi i cijela Hrvatska, jer vam to govori sam prečasni kanonik kome su i bistu u Pagu, na sramotu poštenih paških ljudi, podigli blagosolovom otočke crkve i nadbiskupske zadarske mitre. A nije tu ni manje plemenitog utjecaja dodalo zadarsko sveučilište, na čast im bilo. I ulicu su ukrasili njegovim velikim imenom, izbacivši ime onog tupoglavog srpskog đilkoša Nikole Tesle. Tko je taj đilkoš da bi zaslužio ulicu? U talibanskom odstranjenju njegova imena odlučivali su sami profesori, prosvjetni visoko rangirani kulturnjaci, sveučilišni nastavnici i čitava bulumenta uortačenih. Nemojte zajaukati! Bista postavljena pred crkvu već sama po sebi braniti njegov plemeniti i sveti život. Izmolite krunicu za njegovo upokojenje! Zar nije zaslužio i Teslinu ulicu?"
"Kvarnerski poliptih; str.105/106."



Profesor Zemljar jako dobro je znao da se ulica koju navodi, pažani jedino i uvijek zovu "koludraška ulica". Može se ona zvati i po tom srpskom đilokošu, kako navodi profesor Zemljar, može se ona zvati i po don. Josi, ali za pažane ona je samo i uvijek "koludraška ulica".



Neću se upuštati u daljnju raspravu, obojice uznika, i obojice abolanata svojih životnih grešaka, zašto su i kako oslobođeni od optužbi?, to je donjelo sudstvo, ovdje ću samo prenjeti kako je "Hrvatski Leksikon" predstavio ovu dvojicu značajnih hrvata i dati čitaocu ovog Bloga da sam prosudi.
Felicinović Josip, svećenik, pisac i socijalni radnik (Zadar, 11.II.1889 – Pag, 13.III.1984). U Vatikanu studirao filozofiju i teologiju, diplomirao 1913. Prof. šibenskog sjemeništa 1929 – 36; svećenik u Pagu 1936 – 45. i 1954 – 80, gdje se isticao karitativnim i prosvjetnim radom. Osuđen 1945, pomilovan 1947. Napisao preko 50 rasprava sa socijalnom i političkom tematikom, osnovao i uređivao Hrvatsku kršćansku demokratsku knjižnicu, izdavao časopis Zora (1917 – 18) i Katolik (1930 – 34).
Značajnija djela:Pape i socijalno pitanje, Šibenik 1933; Izgradimo našu Hrvatsku I-II, Preko 1940 – 41 i dr.



Zemljar Ante, pjesnik, prozaik, kritičar (Pag, 18.II.1922.). Diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Važnija djela: Mozaik (1975), Djevica (1977), Haron i sudbine (1988) i dr. Piše radiokomedije te filmske scenarije.



Za kraj ću samo kazati, da je prof. Zemljar "Kvarnerskim poliptihom" još jednom htio poručiti čitaocima i svima onima koji su drugačije razmišljali o antifašističkom pokretu, o svim njihovim zabludama, a koje nisu bile u koliziji sa njegovim razmišljanjima.
Kao da nije uspio shvatiti da se veličina jednog čovjeka ne mjeri ni školom koju je završio, niti za time koliko bogastvo posjeduje, nego jednostavno time, dali jesi čovjek ili nisi. Svojom kratkom životnom ulogom, kada je stare užance našega grada podigao na jednu razinu više, i kada je "običnog čovjeka" okrenuo drugačijem razmišljanju, doveo do toga da baš ti "obični ljudi", koji ne mijenjaju zastave, okrenu mu leđa. To su bili ljudi koji nisu djelili Hrvate od Srba, niti partizane od ustaše, niti crnog od bijelog, nego po tome dali si "dobar covik ili nisi."






Post je objavljen 20.11.2012. u 23:36 sati.