Ovaj post je ustvari odgovor na jedan komentar na mom blogu i odgovor na molbu jednog blogera koji prati moje pisanje.
Govori o mom životu i bojama u njemu.
Oduvijek je moj život iz dana u dan bio protkan bojama. Veselim bojama. Žarkim bojama. Iako često obučena u crno s raznim kombinacijama, najčešće bijela ili crvena. U duši su mi uvijek prisutne sve boje i bojice. Uvijek volim dodati neki detalj koji nema veze ni sa čim ali koji je u boji i razbija monotoniju i koncept svega. Stan mi je cijeli u bojama, do svakog detalja. Kada sam ga uređivala bila sam u nekom romantičnom i sjetnom raspoloženju pa su i sve te nakačene boje ustvari nježne nijanse.
Sada kada bih ga uređivala više ne bi to bile nježne, već konkretne i jasne boje, temperamentne boje, prodorne. Boje koje bodu oko, koje tresu - zato jer sam sada u tom filmu. Kada se budem vratila u svoj stan ne znam kojim bojama ću ga oplemeniti jer mi doista ovisi o mom raspoloženju u tom trenutku.
Većinu stvari u životu radim po onom feelingu, kako mi dođe tako radim, kako se osjećam tako se i ponašam. Izuzetno vjerujem i cijenim svoju intuiciju jer me do sada nije prevarila, jedini problem je što je često nisam slušala. Slušala sam glas razuma i tako postupala što najčešće i nije bilo dobro riješenje, dapače dolazilo bi do nečeg što nije dobro, raznih komplikacija, problema i inih loših stvari. Kada sam dovoljno puta od života dobila po prstima naučila sam da mi je ipak bolje slušati svoju intuiciju, onaj unutarnji glas koji te vodi do nečeg najboljeg za tebe.
Mnogima oko mene to djeluje suludo i bez ikakvog smisla, i vjerojatno me smatraju čudakinjom koja živi ovaj svjetovan život, a u mislima je u sasvim nekom drugom filmu. Iako se to nikad nisu usudili reći mi u lice, ali znam da je tako. Vidim im na licima. Ali nije me briga!
Da, ja sam čudakinja koja vjeruje u čuda, koja vjeruje da sami stvaramo svoju sudbinu i da je sve u našim rukama, koja vjeruje u anđele i koja isto tako vjeruje u znakove koji nam se ukazuju u životu. Da ja u sve to vjerujem i život mi je jako lijep. Primjećujem detalje koji možda drugi ne primjećuju ili su jednostavno okupirani svim i svačim a ponajviše sobom pa da im fino netko nakači na nos nešto, valjda ne bi zapazili. Ja to nisam, sada nisam. Nekad sam i ja takva bila. Ja se i dalje znam veseliti svemu i svačemu, stvarima koje netko niti ne primjeti.
Jednom prije kada bih ujutro odlazila na posao, hodajući gradom i prelazeći preko jednog mosta tu je bio jedan, onako malo otrcan čovjek i svirao frulu. Uredno bih svaki put pored njega stala, poslušala bih ga, ustvari divila bih mu se i ubacila koju kunu. Redovito bi mi odgovarao: „Hvala gospa“ i nastavljao dalje svirajući. On je meni bio dovoljan za taj dan, ništa me ne bi izacilo iz takta, zvuk te melodije nosio bi me cijeli dan, samo zahvaljujući njemu i njegovoj fruli. U 21 stoljeću u 7 i 30 ujutro, u tamo nekom gradu, u svitanje novog dana prepunog novih mogućnosti čovjek svira frulu, nahranio bi mi ono nešto iznutra ma kako se to zvalo. Da, to je to, to je taj osjećaj.
Moj bivši često bi mi govorio da ga podsjećam na ljude koji su preživjeli neku teško izlječivu bolest, pa onda kada su se izlječili vesele se što su živi, naprosto, vesele se svemu. Tako i ja, veselim se kao budala svemu. Često mi je znao i reći da živim u oblacima – da živim u svojim oblacima. Radi mojih oblaka nitko ne pati, obavljam sve voje dužnosti prema obitelji, kolegama, prijateljima i ostatku svijeta. Sretna sam što imam svoje oblake i što živim svoj film ne obraćajući se na mišljenja drugih. Sretna sam i radi toga što se sve stvari u mom životu slažu kao dobro složene kockice i mogu slobodno reći da mi život često izgleda kao čarolija. Netko to možda razumije a netko možda i ne, ali nije ni bitno.
Svaki dan dobivam potvrde da sam na pravom putu i da radim ispravno, tu i tamo me zezne razum kad upetlja svoje prste i napravi mi košmar u glavi sa raznim crnim scenarijima, da ga obuzdam borim se s njim svaki dan, ili ako ne svaki onda često. Znam da moj svijet radi u moju korist a ja sam samo tu da poberem plodove. I mnogi drugi iz mog života sami su primjetili da često imam jako puno sreće u raznim okolnostima i da mi se događaju male ali neobične stvari te da mi je život prepun "slučajnosti" - eto, što više reći.... Ipak sve ono u što vjerujem djeluje na neki svoj način i nisu sve te pročitane knjige za bez veze..... Sve to ima nekg smisla ma koliko mi to negirali ....
Post je objavljen 20.11.2012. u 21:16 sati.