Ono što nisam. Laži i prijevare. Iluzije. Želje. Snovi.
Koja je granica? Postoji li uopće?
Ljudska psiha je iznimna. Sve se može gledati s više aspekata. Sve se može objasniti. Svaki postupak. Svako djelo. Potisnute želje.
Što čini podsvijest?
Kako doći do rješenja prije počinjene štete?
Od kuda krenuti?
Što točno želim?
Zatvorila sam se. Pa otvorila svijetu. Čitala. Pitala. Istraživala sebe i okolinu. I dalje nemam odgovora. Mnogo interesa, a nigdje konačnog odgovora. Kvalitetnog i zadovoljavajućeg. Samo sivilo.
Sve nijanse sive u mojoj okolini. Ništa nije crno-bijelo.
Iluzije. Tuga. Iluzije. Pa tuga. Pa strahovi. I tako u tom začaranom krugu već godinama.
Počinjem se gubiti. Ne znam što ni kako. Izmišljam. Stvaram svoj savršeni svijet. To ne može biti dobro. Nešto ne štima sa mnom. Stojim ukopana na mjestu. Sama. Izgubljena.
Ljudima trebaju priče. Pa makar temeljene na lažima. Sve dok ne znaju da su to laži. A kada saznaju, naljute se.
Ljudski rod me fascinira. Koliko god da me rastužuje i baca u nekakvu depresiju. Nije to depresija. Nego praznina.
To je bolji opis.
Istina je sve što sam rekla. Ali ni sebi to ne želim priznati. I opravdavam se. Samoobmana je najbolji način preživljavanja. Netko kome ne znam ime je jednom to rekao. Jedina osoba koja je rekla nešto suvislo.
Dakle.
Živim u izmišljenom svijetu. I to je valjda to što trebam činiti. Istraživati ljude. Raditi pokuse. Koliko god da nije moralno, zabavno je.
Povrijedila sam danas jednu osobu. Nije mi bilo žao što sam to učinila. Nego mi je bilo žao što me otkrila jedna druga osoba. Nisam smislila dovoljno dobru priču. Bila sam ljuta na sebe.
Čini li me to lošom osobom?
Post je objavljen 19.11.2012. u 22:46 sati.