Par osmjeha...zbog planiranog susreta...
i pune dvije godine...
susreta...
snjegova...
plavetnila tih očiju...
osmjeha...
dodira...
zagrljaja...
tuga...
i sreća...
odlazaka...
i dolazaka...
Možda i nije bilo pametno, popustiti opet želji za tim zagrljajima, nakon one jedne laži...
Možda zaista nije...
A možda je ipak, taj čovjek kojemu se veselim i koji me pazi i mazi, sa razlogom još uvijek tu...
I unatoč svemu...i baš zbog svega, doista je tu...
Nakon pune dvije godine, ne znam više živjeti bez njega...
Iako se tu nikada ljubav nije spominjala,
Itekako je tu,
Htjela ja to ili ne...
Post je objavljen 19.11.2012. u 15:57 sati.