- revitalizirani post od 18.11.2012.
Mišu bijeli,
sreću nam udijeli!
Razumijem mnogo toga, ali povremeno ipak nešto ne razumijem. Evo, recimo, članak Zrinke Pavlić u potpunosti razumijem. Mogao bih mnogo toga nastaviti, mnogo komentirati, ali sve razumijem. Priloženi govor generala Gotovine dobar je primjer svrsishodne multimedijske prezentacije, a uzoriti generalov nastup je za svaku pohvalu. Ipak, u kolopletu svega što se događalo ovih dana vezano uz proglašenje presude i povratak generala iz zatvora nešto što mi nikako ne ide u glavu. Kako god okrenem – ne razumijem.
Ako sam dobro shvatio, mnogobrojni vjernici su dan prije proglašenja presude molili da ona bude upravo onakva kakva je obznanjena i njihove su molitve uslišane. Čak su priređivana i nekakva molitvena bdijenja, oprostite mi što ne znam preciznije koliko ih je bilo i gdje su sve organizirana ni koliko je ljudi u njima učestvovalo, i svi koji su u tome sudjelovali mogu biti zadovoljni da su njihovi napori urodili plodom i sve je to lijepo i krasno, ali – naopako – ne mogu razumjeti.
Mogu razumjeti kad netko zapali svijeću u Kamenitim vratima da bi mu netko drag ozdravio, mogu razumjeti kad se netko zavjetuje na bilo što da bi potaknuo božanske sfere da isposluju neki povoljan ishod, mogu razumjeti molitve za bilo što, ali molitve da sutrašnje proglašenje presude bude povoljno – ne ide mi u glavu, pa ne ide.
Naime, problem koji me zbunjuje proizlazi iz vremenskog slijeda. Proglašenje presude nije kao izvlačenje broja na lutriji ni brojeva na lotu. To nije nešto što će se dogoditi, pa božja volja može prevagnuti da bude ovako ili onako. Istina da se u trenu molitvenih bdijenja još nije znalo kakva će biti presuda, da su očekivanja varirala unutar drastično različitih ishoda, ali u tim posljednjim satima posebno podignutih molitvenih tenzija sama neproglašena presuda bila je već gotova stvar. Nije to „miš bijeli sreću dijeli“, pa da miš između svih mogućih presuda izvuče upravo ono zbog koje molitelji žuljaju koljena.
Suci koji su donijeli presudu donijeli su je već sedmicama, ako ne i mjesecima ranije. Zatim su je tjednima ili mjesecima ispisivali, a nakon toga – kad je već bila napisana, potpisana i pečatirana – čekali zakazani dan i sat za proglašenje presude. Presuda je davno prije proglašenja bila gotova stvar, gotova i nepromjenjiva. Koliko god vjerovali u božju moć, sumnjam da itko vjeruje da je postoji toliko moćan bog, ni Odin ni Zeus ni Perun, da bi mogao ukloniti već donesenu presudu i zamijeniti je nekom drugom. Naravno, Isus je izuzetak, sigurno postoje mnogi uvjereni da bi on to sigurno mogao, samo kad bi htio, ali ne vjerujem da postoji itko tko bi vjerovao da bi Isus ili Majka božija – kraljica Hrvata tako nešto htjeli kad su već dozvolili da se napiše presuda kakva bila da bila.
Kad je već tako, nasuprot razumljivoj molitvi za nešto što je procesu prema završetku ili još nije ni počelo, molitva za nešto što je već gotovo, za nešto čemu je finalizacija već gotova stvar, molitva da se promijeni prošlost da bi u budućnosti saznali ono što se priželjkuje višestruko je van pameti. Bože, molim te da stvari nisu kakve jesu, nego da bude kako te tražimo bez obzira kako već jeste… Logički - molitva unazad! Isto kao kad bi netko zgrožen poviješću molio Svevišnjega neka nekako sredi da se inkvizicija i spaljivanja vještica nikada nisu dogodili. Naposljetku, koincidencija da se proglašena presuda poklopila s željama molitelja mnogi će shvatiti kao dokaz snage molitve, no zapravo je njihovo osnaženo povjerenje u snagu molitve samo dokaz snage gluposti. Svođenje svemogućeg boga na „miša bijeloga“ zapravo je uvredljivije za samog tog boga od bilo kojeg ateističkog osporavanja, a iako dolazilo iz kršćanskih redova prije svega je prvenstveno antikršćanski.
Ne razumijem, ima li ovdje išta što bi se moglo razumjeti?
General Gotovina je završio svoj kratki govor sa željom „Sretno!“, poželjevši sreću i onima koji su mu s negodovanjem zviždali. Kad nema pameti, sreća je jedino u što se možemo pouzdati.
Post je objavljen 06.11.2015. u 09:56 sati.