Sjedoh na zahod da iskenjam fino i friško pivsko govno
kad u uglu primijetih majušnog pauka kako
sred svoje krhke mreže strpljivo čeka plijen.
Pogled na to biće u meni izaziva nelagodu.
Zašto? Taj pauk posve je bezopasan, pače koristan.
On lovi muhe i mušice, kažu.
Ipak, osjećam se nelagodno u njegovom društvu.
Možda zato što znam da se predamnom nalazi biće s dugom poviješću.
250 milijuna godina bez značajnijih modifikacija!
Misliti na čovjeka na takav način – 250 milijuna godina bez značajnijih modifikacija – izaziva grč u želudcu i tjera na bljuvanje…
250 milijuna godina - isti mentalni, spiritualni i emocionalni, hm, potencijal!
Tek varijacije na temu društvenih uređenja (sa uobičajenim brutalnostima represivnog aparata u svrhu zaštite nacionalne sigurnosti, n da, to je već sastavni dio folklora!)
I dakako ponešto tehničkih dostignuća…
Ne možemo računati sa evolucijom.
Implanti su naša nužnost.
I bioničko biće.
No sumnjam da će nas to ikamo dovesti.
Ustajem i gnječim malog prokletnika.
Potom poserem divno pivsko govno koje se puši iz školjke.
Divan uradak, zar ne kolega Zidiću?
Veličanstven!
Puštam vodu i mašem.
-Zbogom.
.............. I neka ti je mirno more.
- Zbogom – čini mi se da čujem kroz šum valića.
Potom posežem za novom bocom u potrazi za srećom.
Opsa!
Jutros smo, moj prika, rano započeli.
Post je objavljen 16.11.2012. u 11:04 sati.