Francoise Sagan piše lagano, ali uvijek postavlja jedna te ista (teška) pitanja, koja se redovito tiču unutarnjeg svijeta žene.
Glavna junakinja, Paule, žena je u dobi od 39 godina. U stalnoj je, ali neobaveznoj vezi s građevinarom Rogerom, koji je otprilike njezinih godina. U nju se zaljubljuje 25-godišnji mladić, sin njezine klijentice.
Dakle, u pitanju je ljubavni trokut.
Ovo je priča koja s jedne strane govori o onome što nam je suđeno – o ljubavi koja nanosi bol, za razliku od ljubavi koja je ispravna, pametna i konstruktivna. Ovo je priča i o strahu od obveze, od prepuštanja osobi s kojom odlučujemo dijeliti život, i o tome kako ponekad ne odlučujemo najpametnije (Brahms je u cijeloj priči samo motiv).
„Stavi ploču s koncertom, posluša početak, učini joj se romantičnim i zaboravi slušati do kraja. Primijeti to kad je muzika prestala i naljuti se na sebe. Sad joj treba šest dana da pročita neku knjigu, nikada ne može naći stranicu na kojoj je stala, zaboravlja n muziku. Pažnja joj je bila zaokupljena samo uzorcima tkanina i jednim čovjekom koji nikad nije bio tu. Gubila se, gubila je vlastiti trag, nikad se više neće naći. „Volite li Brahmsa?“ Zaustavi se na čas kraj otvorenog prozora, sunce je zaslijepi. A ta mala rečenica: „Volite li Brahmsa?“ kao da joj je najednom otkrila sav ogromni zaborav: sve što je zaboravila, sva pitanja koja je svojevoljno izbjegavala. „Volite li Brahmsa?“ Je li voljela još išta drugo osim sebe i vlastitog postojanja? Naravno, govorila je da voli Stendhala, znala je da ga voli. Da, to je prava riječ: znala je to. Možda je samo znala da voli Rogera. Dobre stečene stvari. Dobra utočišta. Poželjela je da s nekim porazgovara kao što je to željela kad joj je bilo dvadeset godina.“
Roger je neprestano vara; Simon je s druge strane neprestano obožava. Niti jedan od ovih muškaraca nije dobar za nju. Ipak, mora odlučiti. Koga izabrati?