Marketing
Putopis: Rim i Vatikan (1. dan)
Kao što sam najavila u opisu bloga, pisat ću i o ponekom putovanju. Vrijeme je za prvi putopis.
Prošli tjedan bila sam u Rimu u sklopu Hrvatskog zahvalnog hodočašća.
Već nekoliko mjeseci znam za to hodočašće, ali nisam se nadala da ću ići. Glavni razlog je bio posao, a on mi ne dopušta da uzmem slobodno kada želim. No to je bio tek fiktivni posao koji sam mislila i nadala se da ću ga naći do studenoga, ali eto još uvijek sam nezaposlena. Očito mi je bilo ipak određeno da idem na to hodočašće.
Oduvijek me zanimala povijest pa mogu reći da sam i prije putovanja ponešto znala o antičkom Rimu no vidjeti povijest je nešto sasvim drugo.
Nakon cijelonoćnog putovanja u Rim smo stigli u jutarnjim satima. Odmah smo krenuli u razgledavanje. Prvo čega sam se prisjetila iz povijesti jest da je Rim sagrađen na sedam brežuljaka. Danas je to manje vidljivo jer se kroz povijest teren izravnavao, ali još uvijek tome svjedoče brojne stepenice u gradu. Naše prvo odredište bilo je jedno od tih brežuljaka, Lateran i Bazilika sv. Ivana Lateranskog, Papina katedrala. Tamo smo vidjeli jednu od najstarijih krstionica. Na trgu ispred bazilike se nalazi najviši obelisk u Rimu, a obeliske su Rimljani donosili iz svojih osvajanja u Egiptu. Uputili smo se dalje prema bazilici sv. Klementa iz 12. stoljeća. Neobičnost ove bazilike je atrij u središtu kojeg se nalazi fontana okružena zelenom površinom te stupovima. Unutrašnjost bazilike obogaćuju dobro očuvane freske. Ispod sadašnje bazilike nalazi se ranokršćanska crkva iz 4.st., a ispod nje rimska kuća iz 1. st. U Rimu ima mnogo takvih slučajeva - gradnje građevina jedne na drugu.
Nastavili smo šetnju prema Koloseumu koji je jedan od najprepoznatljivijih simbola Rima. Svi znamo da su se tamo održavale gladijatorske borbe, ako ništa onda zbog filma „Gladijator“. U Koloseumu su se održavale i borbe sa životinjama, ali i simulacije borbi brodovima kada bi se amfiteatar napunio vodom. S vremenom je izgubio svoje značenje i došlo je do toga da se s Koloseuma uzimao kamen kako bi se gradile druge građevine. U 18. st. papa ga je proglasio svetim mjestom jer su tamo mučeni mnogi kršćani. Od tada na Veliki Petak Papa tamo održava Križni put. Nismo ulazili u sam Kolosemum jer nam je rečeno da od njega unutra nije mnogo ostalo i da je puno ljepši izvana.
Odmah do Kolosemuma je slavoluk cara Konstantina, jedan od tri slavoluka u Rimu. Njih su Rimljani podizali nakon nekih veličanstvenih pobjeda i na njima su uklesani prikazi borbi. Pored Konstrantinovog slavoluka vodi stara rimska cesta (ili ono što je od nje ostalo). Sada je to kamenje zbog različitih utjecaja pomaknuto, ali još uvijek su vidljivi tragovi kola.
Uputili smo se prema Fori imperiali i Forum Romanum. S obzirom da je Rim danas puno viši nego onaj antički ostatci tih trgova dobro se vide s ceste koja ih okružuje. 
Proučavajući ih, samo su mi dolazile slike života u antičkom Rimu. Iako sam ih na neki način mogla zamisliti, vjerojatno zbog raznih filmova, ipak činilo mi se nevjerojatno da tu nekada bilo središte rimskog života, zapravo središte života jednog velikog carstva.
Šetajući tako osim antičkim građevinama čudili smo se i nečemu drugom. Iako sam čitala da u Rimu ima mnogo živih skulptura svejedno sam ostala zaprepaštena njihovom vjerodostojnošću. 
Nakon razgledavanja foruma uputili smo se stepenicama prema Campidogliju ili nekadašnjem brežuljku Kapitolu ili Kapitoliju (što sam ja tek shvatila po povratku kući, očito mi je koncentracija zbog neispavanosti baš tada pala). To je jedan od najviših brežuljaka u Rimu no njegov sadašnji izgled je srednjovjekovni, a podario mu ga je Michelangelo. Trg je okrenut prema Vatikanu, a ne kao do tada rimskom forumu. Do trga se može uspeti širkim stubama (cordonata). Tu se nalazi i Aracoeli, bazilika Svete Marije, a u njoj je izmeđuostalog i grob bosanske kraljice Katarine.
S Campidoglija smo se spustili na Piazzu Veneziju gdje se nalazi zaista veličanstven oltar domovine, odnosno spomenik Viktoru Emanuelu II, prvom kralju nakon ujedinjenja Italije 1861. godine. To mjesto nam je taj dan bilo mjesto za ponovno okupljanje. Toliko je veliko da ga je nemoguće promašiti J No prije nego smo otišli na ručak u vlastitom aranžmanu zajedno smo se kao grupa uputili prema poznatoj Fontani di Trevi. Ne znam je l' se samo meni čini da je u Rimu sve ogromno...Proteže se duž cijelog pročelja zgrade iza sebe. Tamo mnogi turisti ubacuju novčić preko svog ramena jer se vjeruje da će se onaj tko ubaci novčić u tu fontanu vratiti u Rim. Nisam bila medu njima. Ne smatram se praznovjernom, a i nisam imala sitnih eura iliti centi. J
Nakon ručka koji je bio nimalo talijanski, a mnogo američki uputili smo se prema Piazzi Veneziji. Ono što je bilo zanimljivo i u toj kratkoj šetnji kao i u cijelom boravku u Rimu je susretanje poznanika iz Hrvatske koji sada žive u Rimu zbog studiranja ili su i oni došli na hodočašće. Hrvatski je definitivno te dane bio jezik Rima.
S Piazze Venezije odvezli smo se svojim autobusom prema Katakombama, podzemnom rimskom groblju koje su kršćani u doba velikih progonstava koristili kao skloništa. Tamo smo naprije imali misu u jednoj od kapelica (iznad zemlje, da se ne bi krivo shvatilo). To je bilo posebno smirujuće, ali i okrjepljujuće nakon dana punog doživljaja. S drugom grupom Hrvata uputili smo se zatim u same katakombe, odnosno drugu etažu od postojeće četiri. Samo se ta druga može razgledavati. U katakombama se ne može zadržavati niti držati duge govore pa nam je jedan hrvatski svećenik prije ulaska objasnio njihovo značenje i neke stvari koje ćemo vidjeti kao npr. kršćanske simbole. Spustili smo se stepenicama u uske hodnike okružene sada otvorenim grobnim mjestima. Naima na toj etaži više nema tijela, ona su premještena u razne crkve jer ljudi koji su tamo bili pokopani, kao rani kršćani, bili mučenici. Jedna od najpoznatijih je sv. Cecilija, zaštitnica glazbenika. Tamo su pokapani i prvi pape.
Kada smo izašli na povšinu već je pala noć i uputili smo se prema našem smještaju, sat vremena autobusom udaljenom od Rima.
Post je objavljen 15.11.2012. u 18:14 sati.