vraćajući se kući, nisam osjećala ni krivnju ni grižnju.
koračala sam opustjelim ulicama s slušalicama na ušima
slušala i pjevala svoju najdražu pjesmu,
zvjezdano me nebo slušalo.
plesala sam sa svojom sjenom neki živahni ples,
noćne su me lampe pratile svojom svjetlošću.
sve može biti jednostavno i lako u našim životima ako to dozvolimo, pomislim.
sve je tako kratko i nestalno na ovom svijetu,
ima svoju putanju i svoju neminovnost.
ako je ono od čega se ne možemo obraniti
baš ono što tako dugo i ustrajno branimo i održavamo živim,
razmišljam,
onda to vrijedi sveg rizika, svih strahova
svih boli i ožiljaka,
vrijedi svježih rana koje će nastati.
treba li sačuvati to što nam umiruje čežnju i žudnju
i daje ovu bistrinu pogleda, lakoću koraka,
pitam se?
odgovoraju mi svojim kimanjem grane drveća,
koje s lakoćom i mirom svake jeseni svoje lišće prepuštaju vjetru i zemlji.