Marketing
Jelo Žužinek i mjera zadovoljstva
Mili moji izbrijani metrići i do nazadnosti osviještene runjićke,
danas se pitam, koja je stvarna uloga profesionalne i socijalne nabrijanosti, i što je i čemu – a posebno, po kome – mjera. Mjera – zadovoljstva.
Muškim riječnikom - osjećamo li više pozitivnog adrenalina, zavojitom otočkom cesticom šofirati starog Mini Morisa ili abs-asr-esc-mpi-tdi mrcinu, mat lakiranu, od pola milijuna kreditiranih ćuna, krunica inkluzivno?
Ili, možda ženskije, nisu li bakini kolači, spravljani u staroj, maloj, neergonomičnoj, polumračnoj kuhinjici, uvijek nekom misterijom bili ukusniji od ovih, što ih mijesimo u presvijetlim, dizajnerskim, visokosjajnim kuhinjama veličine bakinog dvorišta, čiji nas lik pred unutrašnjim okom učini nekako sjetnima baš u tom trenu?
Gubimo li se u histeričnoj kakofoniji o nužnosti perfekcionizma; ostajemo li u sjeni vlastite neostvarenosti – bez razloga? Živimo li zapravo u industriji – nezadovoljstva?
Koji god password zorom ukucali u kojugod od sprava, koje su sol naše juhe svakodnevne, stvar je ista. Treba stremiti, boriti se, optimimirati, reagirati, slijediti, plivati na vrhu i biti ispred. Sve to – istovremeno. Naravno, jer da nije tako, onih tristopedesettisuća nezaposlenih ne bi bili nezaposleni. Oni valjda nisu stremili, nisu se dovoljno trudili, pišu neadekvatne životopise, spori su, tromi, ne pokazuju inicijativu i ne predviđaju poteze. Njima se ne pliva na vrhu, ispred. Vjerojatno je to tako. Oni su valjda luzeri van vremena.
Za razliku od njih, ako ujutro odradimo Tibetance i optrčimo kvart, ako redovito doručkujemo zdravo, ako svaki dan bezpogovorno i do stupidnosti nepokolebljivo prepoznajemo kao šansu; ako izbrijavamo prsa – mi muški! – i redovito odrađujemo brojke i slova sistematskih pregleda, ako imamo crna jaja od teretane i bijele zube od kemikalija, ako znamo na makar tri materinja jezika sa svih deset izmanikiranih prstića napisati kvalitetno motivacijsko pismo, paralelno analizirajući oscilaciju tečaja eura u posljednjem tromjesečju, dok na poslovnoj večeri usput, uz naglašeno samouvjeren body language, dominiramo poznavanjem vina; ako stalno radimo na sebi i razvijamo emocionalnu i socijalnu inteligenciju, ako širimo bazu opće kulture i znanja, ako se okružujemo društvom, koje odražava naše vrijednosti i stremljenja, a sve to uz minimalno dva tuširanja dnevno i ugodnu domaćinsku atmosferu opuštene večeri s prijateljima, uz zadovolj&enu suprugu širokog smješka ... – onda se, trebamo vjerovati, sreća dešava, jer ju sami stvaramo i potpuno zaslužujemo.
Inače – ne.
Inače smo luzeri, inače se prepoznajemo u onih tristopedeset tisuća, recimo, koji to ne kuže.
Inače, mi šetamo psa, redovito s guštom i vremenom kuhamo jednostavno, stižemo i čitati i naspavati se i ponekad spoznati dosadu samo jer i samo ako nam manjka ambicije, ciljeva, zalaganja?! Time biramo ligu? Sa manje bijelim zubima i neizbrijanim prsima dokazujemo vremensku asocijalnost, gubimo igru? Bez Gastala i Xanaxa nismo „in“? Bez Gestalta se ne spoznajemo, nismo „oni pravi“, ne znamo, što želimo niti kako?
Ma, je li to baš sve tako, ili se tek ne usudimo, ne biti zavedeni...? Što ako smo u stanju biti zadovoljni – unatoč?
Post je objavljen 14.11.2012. u 12:19 sati.