Noćas nisam oči sklopio. Sinoć su počeli grčevi u trbuhu koji su u par sati postali sve jači i onda u ranim jutarnjim satima pretvorilo se u proljev. Nemam više pojma koliko sam puta otrčao na zahod. Dvadeset, trideset, četrdeset? Znam da sam do tri ujutro ostao bez wc papira. Nasreću, za ovakve slučajeve uvijek u torbi imam svoje malo skladište toaletnog papira i papirnatih maramica. Snašao sam se.
Iz čmara mi je izlazila voda, kao da pišam, a ne da serem. Onda sam osjetio mučninu. I u pet ujutro krenulo je i povraćanje. Sve zbog, uvjeren sam, 'premium quality' sladoleda od vanilije kojeg sam jučer popodne kupio u lokalnom supermarketu. Zaželio sam ga se nakon skoro dva tjedna u srednjoazijskoj pustopoljini. Sladoled je dobro izgledao i bio dobrog okusa, ali očito je prethodno bio transportiran u nehigijenskim uvjetma. I nastalo je sve ovo.
Kako se polako razdanilo, u hotelskoj kuhinji se počeo pripremati doručak. Miris palačinki proširio se zrakom. I iako nikada ne odbijam palačinke, danas sam odlučio reći ne. Od njih mi se također jutros okretao želudac. Svaka pomisao na hranu stvarala mi je konfuziju u želucu.
U sedam i petnaest ujutro potpuno sam neispavan, slomljen. Nije mi do ničega. Ali znam da nemam vremena na bacanje i da moram napustiti Bukharu. Ostalo su mi samo dva dana na uzbekistanskoj vizi, a imam još u planu posjetiti Samarkand. Moram krenuti dalje. Odlučujem nastaviti za Samarkand i kada stignem tamo, pronaći udoban smještaj i provesti ostatak dana u krevetu ne bih li se oporavio. Po mene dolazi taksist kojeg sam jučer naručio preko hotela. Hladno je. Jutarnja temperatura tek je koji stupanj iznad nule.
Hotel me sinoć olakšao za petnaest dolara za taxi do željezničkog kolodvora s objašnjenjem da do njega ima petnaestak kilometara. Točno trinaest minuta vožnje kasnije osjećam se prevarenim. I taksist i hotel dodatno su zaradili na meni.
Do prije malo više od sto godina, u vrijeme željezničke ekspanzije, kada se vlak prvi put približio Bukhari, ovdašnji ljudi nikada do tada nisu vidjeli ništa takvo. Bilo je ispod časti buharskog emira da putuje vlakom, i stoga su tračnice morale zaobići sveti grad za nekih petnaestak kilometara. Ljudi su ga zvali 'Vražjim vagonom'. Ali ipak, od trenutka kada je stigao, ljudi su u stotinama nahrlili u njegove otvorene vagone i čekali bi strpljivo satima kako bi svjedočili njegovom neobjašnjivom izbacivanju dima i osjetili izuzetan teror kretanja.
I dan danas, preko stotinu godina kasnije, vlak nije došao do Bukhare, već se još uvijek nalazi u petnaestak kilometara udaljenom Kaganu gdje se nalazi njegova komunistička betonska palača. 'Sharq' dnevno u 08:05 ujutro napušta željeznički kolodvor u Kaganu prema Samarkandu i Taškentu. Vlak kao ogledalo zemlje zaista je Uzbekistan u malome. Stari vagoni sa razdrkanim i zamrljanim sjedalima kao u avionu, zavjesama neživih boja i po nekoliko LCD televizora u svakom vagonu koje prikazuju neku rusku sapunicu. Iako je zabranjeno pušenje i na to upozorava nemali broj naljepnica na zidovima i prozorima, puši se u zahodima i na hodnicima između dva vagona. Miris cigareta ulazi i u vagon s putnicima.
Malo ostavštine komunizma, malo modernizma - poput Uzbekistana.
Vlak kreće točno na vrijeme i vrlo brzo grabi opet preko pustinje. Bukhara je smještena u oazi koju stvara rijeka Zerafshan i lako je uz sva njena kulturna bogatstva zaboraviti da se nalazi okružena tako surovom pustinjom. Pokušavam sklopiti oči barem nakratko. Ali ne ide. I dalje osjećam i grčeve u želucu i mučninu, ali više nemam išta israti, ispišati ili ispovraćati.
Unatoč svim svojim nedostacima, 'Sharq' stiže na vrijeme u Samarkand. Tri sata i gotovo tristo kilometara od Bukhare ukazuju se prve kuće, a potom i glavni željeznički kolodvor u Samarkandu, još jedna sovjetska majstorija. Pred kolodvorom morski psi u obliku taksista odmah napadaju. Kao stranac prva sam meta. S jednim se cijenkam i na kraju za par dolara pristajem da me odveze do hotela. Prvi hotel traži previše novca za lijepu sobu, ali s tvrdim krevetom. Danas mi je najvažnije pronaći udoban i topao krevet da se odmorim. Taksist mi nudi da me popodne vozi u razgled po gradu. Ne dolazi u obzir.
Naposljetku, na svoj prijedlog taksist Sergej vozi me u tek otvoreni Hotel Ideal. Znam da će pobrati proviziju, ali u ovom trenutku me briga za sve. Za četrdeset dolara nalazim jedan od najudobnijih kreveta u kojem sam ikada spavao. Odmor.
Poslijepodne je bilo kišno. Vani je mokro i blatnjavo. Temperatura je još više pala. Izlazim nakratko do obližnjeg talijanskog restorana gdje naručujem pizzu. To je nekako jedino što u ovom trenutku mogu probaviti i što neće pogoršati moje stanje. I opet odmor...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:44 sati.