"Even in the nineteenth century, the accounts of travellers were filled with ambiguity. To Moslems Bukhara was 'the Noble, the Sublime'. It was wrapped round by eight miles of walls and fortified gates, and its mosques and medresehs were beyond counting. The Bukhariots, it was said, were the most polished and civilised inhabitants of Central Asia, and their manners and dress became a yardstick of oriental fashion. The men minced on high heels - a pompous, trotting gait was much admired - and turbans clouded their heads in as many as forty folds of dazzling muslin. Some dignitaries drove in carriages; others, sporting thigh-length boots with dandily pointed toes, rode thoroughbreds harnessed in turquoise and gold. Beneath their horsehair viels the women walked in the most caressing silks in Asia; they joined their eyebrows in a double arc of black antimony, and anointed their fingernails with balsam."
(Colin Thubron: "The Lost Heart of Asia")
Bukhara Sveta, Bukhara Plemenita, Kupola Islama, Stup Religije, Ljepota duha - tako su stoljećima pisci, kroničari i povijesničari složno nazivali Bukharu, jedan od najvažniji gradova središnje Azije. Ja bih na to dodao - "O Bukharo sterilna!".
Ti isti pisci, kroničari i povijesničari opisuju buharski bazar kao jedan od najslikovitijih i najkozmopolitskijih trgovačkih mjesta u islamskom svijetu. U Tok-i-Zargaronu trgovalo se zlatom, srebrom, koraljima i raznim dragim kamenjima. Tok-i-Tilpak Furushon bilo je mjesto trgovanja kapama te vrijednim knjigama i manuskriptima. Na Tok-i-Sarrafonu mijenjao se novac. Buharski bazar bio je mjesto susreta Uzbeka, Tadžika, Perzijanaca, Rusa, Afganistanaca i drugih. Danas kupole bazara još uvijek su tu, ali sve su zamijenili štandovi s kineskim suvenirima i tek pokoji uzvik "Čeinđ mani, sr?" prolomi se bazarom gdje je to nekada bila normalna pojava. Niska je sezona pa je turista u studenom i u Buhari jako malo. Pojedine suvenirnice su stoga zatvorene pa bazar izgleda pusto i otužno, naravno i sterilno. Bilo bi nezahvalno očekivati da neko mjesto ostane uvijek isto i da se desetljećima i stoljećima me mijenja, ali isto tako da je nešto skroz čisto i sređeno u ovom dijelu svijeta daje dojam potpune nestvarnosti.
Dok hodam prema Arci, višestoljetnom sjedištu buharskih emira, putem me nekoliko puta zaustavljaju prosjaci. Potezom ruke pokazuju da žele koji som. Ili da budemo precizniji, koju tisuću soma. U Taškentu i Khivi moj susret s prosjacima sveo se na minimum. No, Bukhara je druga priča. Ovo je uz Samarkand najveće turističko mjesto u Uzbekistanu. A poučen iskustvom sa svojih prethodnih putovanja, tamo gdje ima turista i novca odmah ima i prosjaka i drugih čudnih tipova koji u strancu vide podeblji novčanik i izvor lake zarade. Jer mi stranci smo ionako te novce našli na podu. Ili su nam pali s neba.
Prva Arka sagrađena je u 8. stoljeću, potom obnavljana između 9. i 12. stoljeća, ali Džingis-kan ju je potpuno razorio tijekom svog tsunamija kroz Bukharu 1220. godine. Današnja utvrda potječe iz 16. stoljeća kada ju je najvećim dijelom izgradila uzbečka dinastija Šajbanida. Od tada Arka nije bila samo dom buharskog emira i njegove obitelji, već su se u nju smjestio i čitav niz vladinih institucija, kovnica novca, zatvor, džamija... U istom trenutku u utvrdi je živjelo preko 3000 ljudi. Nažalost, prilikom sovjetskog osvajanja Bukhare utvrda je 1920. godine 80% uništena i dan danas veći dio je još uvijek u ruševinama, a tek manji dio je otvoren za posjet.
Arka je međutim danas zatvorena. I čini se da će do daljnjega biti zatvorena. Dio zidina od blata se urušio i trenutno je utvrda u procesu obnove. Ovako mogu samo baciti pogled izvana na monumentalna ulazna vrata omeđena s lijeve i desne strane dvama visokim tornjevima te povezana iznad vratiju balkonom. I naravno fantastične zidine uz koje se čovjek osjeća vrlo malen.
Malo dalje ipak nalazim otvoren mauzolej Ismael Samanija. Ovo je najstarija građevina u Bukhari koja datira u početak 10. stoljeća. Građevina je zanimljiva jer je izgrađena od opeka tako da izgleda kao da ju je netko ispleo. Sve je pravilno: od postavljenih opeka do oblika mauzoleja u obliku kocke s 10.8 metara dugačkim stranama kocke. Mauzolej je preživio Džingis-kana jer je tada bio zatrpan pod nekoliko metara pustinjskog pijeska.
Djevojčica na ulazu ubire ulaznicu od tisuću soma. Ulaznica je fotokopirani komadić papira. Nekako mi se čini kao da je ona sama odlučila ubirati novac i tako zaraditi koji som za sebe, a manje da je to nešto što je ustanovio grad ili država. Unutra kroz rupičaste prozore, poput košnice, malo svijetla ulazi i osvjetljava grob. Unutrašnjost je poput vanjštine jednostavna. Nema boje. Samo isprepletene opeke. I uz grob prašnjava prostirka na kojoj vjerovatno spava ona djevojčica s ulaza.
Odlazim do Kalona, najpoznatijeg kompleksa u Bukhari. Trg zatvaraju s jedne strane Kalon džamija, s druge Mir-i-Arab madrasa, s treće lukovi turističkog bazara s keramikom, tepisima i magnetima za frižider, a sve nadvisuje minaret Kalon, visok 48 metara i najviši u Uzbekistanu. Minaret je zaštitni simbol Bukhare i s geometrijskim motivima opeke izgleda kao veliki ornamentirani štap na čijem vrhu je osmatračnica koja ima oblik šešira. Kalon je ovdje od 919. godine, ali onaj originalni nekoliko puta se urušio i današnji je iz 12. stoljeća. Priča ide da je njegov arhitekt potpuno bio nezadovoljan njegovim izgledom nakon što ga je završio da je rekao: "Let moje mašte bio je veći od minareta kojeg sam izgradio!". I srušio se mrtav. Za razliku od arhitekta, kažu da je Džingis-kan bio toliko impresioniran Kalonom da je stoga minaret bila jedina građevina koju Mongoli nisu uništili kada su osvojili grad. Nekada se moglo stepenicama gore i baciti panoramski pogled na Bukharu, ali unatoč mojim upitima ne puštaju me.
Kako poslijepodne ide prema večeri, polako pada mrak, pale se roštilji za sašlik i zrak je ubrzo ispunjen mirisom pečenog mesa.
Oko glavnog gradskog trga Lyab-i-Hauz u sjeni nekoliko veličanstvenih starih medresa i uz bazen ispod petsto godina starih stabala duda nalazim chaikhanu za večeru. Svjetla koja se polako pale počinju osvjetljavati medrese, a na Nadir Divanbegi medresi svoja krila šire ptice simurzi. Potpuno suprotno islamskom pravilu o neprikazivanju živih bića u umjetnosti iznenađen sam pojavom simurga na portalu Nadir Divanbegija. Također u Bukhari na portalu Abdul Aziz medrese umjetnik je prikazao krizanteme i trešnjine cvijetove, a u obliku ručki vaze zakamuflirane su zmije. Vrlo neobično za islamsku umjetnost što samo dokazuje koliko je Bukhara bila smjela kroz povijest.
Naručuje langman, lokalno jelo. Donose mi špagete u umaku od rajčice s mesom u tragovima i puno masti. Kvaliteta hrane u svega par restorana u Bukhari je vrlo niska. Langman je gotovo neprobabljiv pa više vremena provodim s vilicom u ruci, ali ne jedući, već samo promatrajući okolinu. Hauz znači 'bazen' i ovaj preda mnom, danas ograđen ogradom, nekada je bio jedan od mnogih gdje su se stanovnici Bukhare kupali, prali odjeću i lonce, ali i čiju su vodu pili. Naravno da su razne bolesti harale Bukharom, a prosječni životni vijek njenih stanovnika bio je 32 godine! Hvala Bogu da su se neke stvari ipak promijenile!
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:46 sati.