Fernand Braudel je svojedobno istaknuo kako svaki grad, kako bi preživio, mora imati svoje ruralno zaleđe iz kojega stanovnici nose svoj tržak u grad i prehranjuju ga. Uzgoj hrane pripada ruralnome i nije, barem ako govorimo o gradovima 19. i 20. st, dio urbane vizije, rasta modernog grada. Mjesto spoja ta dva svijeta - ruralnog i urbanog - je tržnica, trbuh grada, pa su tako i Zagreb prehranjivale obitelji i kumice iz ruralne okolice Zagreba - Bukovca, Šestina, Gračana, Čučerja, Markuševca... Kumice s košarom na glavi na zagrebačkim sajmovima spominju se još u 15. stoljeću, a danas je njihov lik reaktualiziran ne samo kipom kumice Barice na Dolcu (postavljen 2006.) nego i turističkim insceniranjem kumica u nošnjama koje sezonski apartmani Hrvatska, od lipnja do listopada, petkom i subotom, prodaju svoje proizvode.
Ti gradski, javni prostori namijenjeni gradnji zbog službene nedefiniranosti namjene i neiskorištenosti odozgo, postaju oslobođeni, meki, labavi prostori (prema K. A. i Q. Stevens, Loose Space: Possibility and Diversity in Urban Llife, 2007) - prisvojeni odozdo aktivnošću ljudi koji u tom prostoru prepoznaju trenutne inherentne vrijednosti (vrijednost obradivosti zemlje, rekreacije i si.), koriste ih za vlastite ciljeve (proizvodnja hrane) i to uz potencijalni rizik (privremenost korištenja). Etnologija je zabilježila takve gradske prakse1 već u 1970-ima kada je Dunja Rihtman-Auguštin opisala razne, urbanistički neplanirane, oblike korištenja prostora koji je inače urbanistički bio vrlo detaljno razrađen i planiran po funkcijama. Odatle je i ovaj oblik korištenja prostora Rihtman-Auguštin (u knjizi Etnologija naše svakodnevice, 1988) nazvala alternativnom urbanizacijom - kao više manje spontan otklon planiranoj urbanizaciji: te otklone mnogi karakteriziraju kao nekulturu - no upravo je to kultura koja nas etnološki i kulturnoantropološki zanima - kao oblik svakodnevnog življenja i kao oblik aktivnog odnosa prema prostoru i gradu općenito.
Post je objavljen 12.11.2012. u 20:36 sati.