Fernand Braudel je svojedobno istaknuo kako svaki grad, kako bi preživio, mora imati svoje ruralno zaleđe iz kojega stanovnici nose svoj tržak u grad i prehranjuju ga. Uzgoj hrane pripada ruralnome i nije, barem ako govorimo o gradovima 19. i 20. st, dio urbane vizije, rasta modernog grada. Mjesto spoja ta dva svijeta - ruralnog i urbanog - je tržnica, trbuh grada, pa su tako i Zagreb prehranjivale obitelji i kumice iz ruralne okolice Zagreba - Bukovca, Šestina, Gračana, Čučerja, Markuševca... Kumice s košarom na glavi na zagrebačkim sajmovima spominju se još u 15. stoljeću, a danas je njihov lik reaktualiziran ne samo kipom kumice Barice na Dolcu (postavljen 2006.) nego i turističkim insceniranjem kumica u nošnjama koje sezonski, od lipnja do listopada, petkom i subotom, prodaju svoje proizvode nekretnine Rijeka.
Ta je periferija bila i južnosavska plodna ravnica na kojoj nakon Drugog svjetskog rata niču nova stambena naselja, ali i neke nove povrtlarske prakse koja će postati sastavni dio slike suvremenog novozagrebačkog života. Riječ je o fenomenu gradskih malih vrtova ili divljih vrtova kako se nazivaju u rijetkom tekstovima i o praksi za koje su neki kazivači rekli da ne pamte scenu kada toga nije bilo. Možda ne pamtimo kada je to počelo, no zadnjih smo godina svjedoci nestanka te prakse, uglavnom uslijed izgradnje na površinama koje su dotad bile drukčije - arhitektonski i krajobrazno hortikulturno neoblikovane, pa odatle vrtlarski prisvojene. Riječ je o transformaciji površina u Novome Zagrebu koje su u urbanističkim planovima naselja bile planirane kao građevinske (za sportske ili poslovne objekte, kao servisne ili rezervne zone) no nisu bile odmah i izgrađene, najčešće zbog manjka novca. Površine namijenjene gradnji ostavljene su na čekanju, pri tome nisu bile krajobrazno hortikulturno oblikovane ili ispunjene nekim gradskim sadržajem.
Post je objavljen 12.11.2012. u 20:34 sati.