Marketing
posljednji put
- revitalizirani post od 11.11.2012.
James Ray Hines je prvi atletičar koji je pretrčao sto metara za manje od deset sekundi. Na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju zabilježeno je da je pretrčao stometarsku stazu za 9,95 sekundi, a taj rekord nije nitko nadmašio narednih petnaest godina.
Da su Perzijanci stigli proći kroz termopilski klanac prije nego ga je Leonida zauzeo sa tri stotine Spartanaca, povijest bi se nastavila drugim tokom, kao što bi sve bilo drugačije da su Napoleonove trupe stigle prije zime ući u Moskvu. U filmu „Ratnici podzemlja“ Waltera Hilla mladi protagonisti moraju prijeći preko neprijateljskog New Yorka da bi došli da svoje područje na kojemu su sigurniji nego drugdje. Svaka glumica sanja o tome da prođe crvenim tepihom prije značajne premijere, a manekenkama je cilj da se prošeću pistama na modnim revijama. Sve su to primjeri ljudima značajnih razdaljina, od kojih je najduža savladana 20. srpnja 1969 kad je Neil Amstrong javio s Mjeseca „Houston, Orao je sletio“.
Nema onoga od nas tko se nije našao u situaciji da ne smije propustiti tramvaj da bi stigao na vrijeme na ispit od kojega mu zavisi hoće li proći akademsku godinu ili nešto slično, da mora stići na vrijeme na točno određeno mjesto. Svakome se događa da je povremeno najvažnije na svijetu, najznačajnije u životu preći neku razdaljinu na određen način u nekom zadanom roku. Često o tome da li će to uspjeti zavisi i sam život ili je to toliko važno da će odrediti nastavak nečijeg života, obilježiti dugo životno razdoblje koje će uslijediti.
Ako je najvažniji korak u životu onaj prvi jer nakon njega slijede svi ostali, najvažnija razdaljina u životu je ona posljednja. Ako se nekome ne dogodi da mu se ne otvori padobran u dvadeset i sedmoj godini, ili neka slična nepredvidljivost, većini ljudi je od svih razdaljina koje su zaista prešli i svih mogućih koje je moguće preći najznačajnija ona o kojoj malo tko razmišlja prije nego se suoči s nemogućnošću da je prehoda na vlastitim nogama makar uz pomoć štapa ili štaka - to je razdaljina od kreveta do zahoda.
Dokle god bilo tko samostalno kad hoće može preći od kreveta do zahoda (i nazad), sve drugo se može riješiti i taj je samostalan čovjek. Može se preživjeti nekoliko dana na suhom kruhu ili čak i bez jela dok netko nešto ne donese, može se preležati u krevetu u vrućici s flašom vode na dohvat ruke, može se dva dana trezniti na postelji sav zabljuvan, pa kasnije stići do kupaonice i upristojiti se, svašta je moguće dokle god se može samostalno preći od kreveta do kupaonice i nazad. Onoga trena kad ta razdaljina postane neprolazna – sve se mijenja. Čovjek postane zavisan o drugima, potpuno nesamostalan. Čak i ako telefonom naruči dostavu pice do kućnoga praga, ništa to ne vrijedi ako ne može doći do vrata i preuzeti narudžbu. Bez sposobnosti savlađivanja puta od kreveta do zahoda čovjeku su nužno pomagači za sve što je u životu potrebno ili barem da ga premjeste u kolica koja bi mu omogućila kakvu-takvu pokretljivost do trena kad ga iz kolica treba premjestiti nazad na krevet.
LJudi su skloni razmišljati o raznim razdaljinama, od onih kako stići na posao ili na utakmicu do onih uzbudljivih i pomalo avanturističkih – kako do Kube, kako do Pariza, kako u Nikaragvu? – no svatko bi trebao svakodnevno s posebnim poštovanjem kad ustane i krene do zahoda preći između te dvije točke svjestan da upravo to što savlađuje omogućuje da može preći i sve druge razdaljine pred kojima se može naći.
Post je objavljen 04.11.2015. u 10:05 sati.