Marketing
IN MEMORIAM Dražen Šalinović (1962.-2012.)
Devetog studenoga 2012. godine u 17:15 sati na cesti kraj Komina izgubio sam dragoga druga i prijatelja. Da ne napišem više niti jednu riječ, ovo bi bilo sasvim dovoljno. Barem za mene. Iako sam Dražena Šalinovića, našega Žuću, poznavao svega nekoliko godina, taj me čovjek svojom pojavom obilježio za cijeli život, a njegovim preranim i nasilnim odlaskom kao da je otkinut i dio moga srca.
Ljudima koji ga nisu poznavali, Dražen bi se predstavio kao suprug i otac dvojice sinova, sa nekoliko razreda škole, poljoprivrednik po zanimanju, iz Milošića po mjestu prebivališta i pravaš po političkom opredjeljenju. Za mene, Dražen je bio puno više. Taj čovjek me oduševio svojim istančanim osjećajem za logiku i zdravi razum. Iako je pročitao „dva kamiona knjiga“, kako je sam znao reći, taj osjećaj nije proizlazio iz knjiškog znanja i formalnog obrazovanja, već iz jezerske zemlje na kojoj je iznikao i pučke mudrosti kraja u kojem je živio. A i da nije pročitao niti jedne knjige, to mu nitko ne bi zamjerio, jer Dražen je još bolje čitao ljude.
Tijekom našeg kratkog poznanstva proveli smo stotine sati u raspravama o ljudskoj ćudi, moralu i poštenju, o politici kakva bi trebala biti – u interesu naroda. Na moju mladenačku nezrelost Dražen bi odgovarao životnim iskustvom. Bolje kombinacije nije moglo biti. Bio je emocionalan, ali i vrlo racionalan čovjek, pronicljiv, izuzetno inteligentan, pun žara u nastupu, beskompromisan borac za pravdu. Svojom blizinom me je oplemenio i učinio boljim čovjekom. Prvi put kada smo se upoznali on je pristupio meni, golobradom studentu, i podržao me u angažiranom pisanju. Učinio je to riječima punima ljudske topline, dobrote i skromnosti. Takvo nešto se ne može platiti nikakvim bogatstvima ovoga svijeta.
Uvijek je žalio jer ga roditelji nisu mogli obrazovati, ali svojoj djeci je namijenio bolje. Redovito je isticao kako se bori da on, njegova supruga i sinovi mogu živjeti u normalnoj Hrvatskoj i normalnom Vrgorcu, živjeti od plodova svoga rada. Tijekom svoga života više puta je imao priliku materijalno se osigurati, i živjeti puno bogatije nego što je živio – a živio je skromno – ali za tako nešto je trebalo prijeći granicu koja dijeli moralna od nemoralna i poštena od nepoštena čovjeka, a Dražen na to nikad nije htio pristati. Mnogi su ga htjeli imati u svojem društvu jer se uvijek isticao, htjeli ga koristiti ga za svoje interese, ali Dražen je bio iznad njih. Svima je znao reći popu pop i bobu bob. Neovisnu Hrvatsku dugo je priželjkivao. Bivšoj državi sporio je pravo da mu ograničava i brani slobodu govora i javnog nastupa, a u novoj državi nikad nije pristao da mu drumski razbojnici na vlasti kroje sudbinu.
Draženovo domoljublje je, kako to prirodno biva, izraslo iz njegova rodoljublja i lokalpatriotizma. Milošići, Veliki Prolog, Jezero, Vrgorac… sve su to točke odrednice njegova djelovanja i nepresušan izvor inspiracije. Sanjao je bolji Vrgorac, a svoj san je sa mnom često dijelio. Za svoj kraj se uvijek maksimalno angažirao. I u zadnjim danima svoga života intenzivno se bavio interesima stanovnika Milošića i Velikog Prologa. Tome sam živi svjedok.
U više navrata surađivali smo kod sastavljanja raznih novinskih članaka. Kada bi ga pitao za neki dodatni detalj i sitnicu oko teksta u kojem je on bio akter, Dražen bi znao reći – ispod moga imena možeš napisati što god želiš, moje povjerenje u tebe je beskrajno. Ti si moj Kranjčević! Dok to ovdje pišem, ne uspijevam zaustaviti suze, niti želim.
Dan prije Draženova preranoga odlaska zajedno smo proveli tri sata razgovarajući. Želio je da odemo na teren i napišemo jedan tekst za novine. Kao i puno puta dotad – u interesu istine. Nakon što smo se rastali, poslije par minuta slučajno smo se opet sreli. Rekao je tad – nas dvojica se nikako ne možemo odvojiti jedan od drugoga. Nažalost sudbina je uplela svoje prste i pomrsila nam planove na najgori mogući način.
Doviđenja veliki Čovječe, doviđenja do ponovnog sastanka. Jedva čekam naše nove zajedničke rasprave. Neka ti je laka vrgorska zemlja iz koje si potekao, neka ti je mirna gruda koja te je formirala i nažalost prerano pozvala sebi u naručje.
Tvoj neutješni drug i prijatelj Branko
Post je objavljen 11.11.2012. u 15:38 sati.