Upravo sam odlgedala Stankovićevu emisiju „Nedjeljom u 2“ u kojoj je ugostio Sanju Sarnavku.
Gledala sam i slušala bez daha…. a kad je emisija završila osjetila sam da su mi ramena naježurena od načina na koji sam doživjela sve izrečeno… osjetila sam onu prazninu koju uvijek osjećam kad pročitam neku dobru knjigu ili slušam nekoga tko mi se svojim mislima uvlači ravno u srce… prazninu jer mi se toliko sviđalo i treba se naviknuti na taj sljedeći trenutak bez ugode koju nam je pružala knjiga ili slušanje srodnih misli.
Inače baš nisam sklona ženskim udrugama… jer sam često u kontaktu s njima naišla na neke isključivosti koje mi se nisu svidjele…. no ova žena me danas oborila s nogu.
Način na koji govori o svojoj bolesti, o sebi, društvenoj stvarnosti odaje Ženu Stijenu…. Ženu koja je izvor snage svima koji je žele slušati.
Pojavila se u emisiji bez perike i teške šminke…. bez potrebe da sakrije svoju bolest….. Pojavila se izvorna, iskrena, čvrsta, pametna , širokog srca i poslala poruku o pravim vrijednostima svima koji ih otvorenog srca u ovom društvu urušenih vrijednosti žele čuti….
Kad inače gledamo osobu koja je u ovoj fazi borbe protiv opake bolesti obično osjećamo žaljenje i samilost…. no gledajući nju osjetila sam samo poštovanje i divljenje… jer njoj naši strahovi i žaljenje nisu potrebni. Tešku bolest nosi da nije savila koljeno, nisu joj se pognula leđa… i u tim trenucima kad mora misliti na sebe ona misli na druge i šalje poruke iskeženoj nemani koju od milja zovemo državna birokracija i sivi ljudi koji je hrane.
Bravo Sanja! Rijetko se klanjam…. ali ti imaš moj najdublji naklon…. uz iskrene želje za brzo ozdravljenje.
Ti si žena za sva vremena....
Post je objavljen 11.11.2012. u 15:31 sati.