Marketing
Zalegnuti prije skoka
Jučer smo se zaputili ka groblju. Jin i ja smo morali ostati vani, pseća filozofija, idealna prilika za malo promišljanja trenutnice. Uvijek sam bio okružen ljudima koji se kuže u skoro sve, skromno će naprimjer priznati da ne znaju kuhati, otkako je kuhanje u trendu niti to, i to postaje pomalo napornije što godine idu. S druge strane većina njih misli da je upornost vrlina, iskustvo im govori npr. da su upornošću dobili internet diskusije na raznim forumima jer je suprotna strana jednostavno odustala od daljnje diskusije. Stav koji se ne da više promijeniti. Mislim da je uzaludno pokušati mijenjati bilo koga iznad otprilike šesnaest godina, treba pronaći drugi model komunikacije. Ne možeš uvjeriti blogericu koja nikad nije imala kantu od kompa da malo smanji svoje divne fotke jer se post nekima jednostavno sporo otvara ili katkad čak i ne može otvoriti, ja sam prije otprilike dvije godine to jednoj oko mjesec dana pokušao objasniti, sad više ne, što je briga, ima svoju publiku, cool je i svaki njen post je na naslovnici, što ću joj još ja.
Sa Jinom sam obnovio znanje, ujutro smo živčani dok ne obavimo veliku nuždu, ako nemamo što za jesti ili uvijek minimum za piti bit će frke, u srazove s ostalim psima ulazimo oprezno otkako su nas veći par puta prljavo udarili, ali nikad me ne potcjenjuj, najopasniji sam kad bespomoćno zalegnem ispred tebe budno te motreći, napravi krivi korak i gotov si privremeno barem u ovoj igri, koliko god bio faktično jači, mudrost terijera.
p.s.
Jeli smo u obnovljenoj staroj braceriji u strogom centru, 42 kunića odličan šiš uz četiri priloga npr., unutra sve na drva, ma super, al kad je trebalo platiti imali smo sitno baš točno za platiti, bez bakšiša, što nas je koštalo nepozdravljanja konobara pri odlasku.
Post je objavljen 11.11.2012. u 09:17 sati.