Pregled posta

Duhovna obnova Siget 2012.

Tema: 10 ZAPOVIJEDI BOŽJIH




Voditelj i predavač: vlč. Marko Vuković

1. predavanje

Hvaljen Isus i Marija!

Započeo bih ovo razmatranje sa zahvalom. U svome radu na župi ponekad osjećam da ono što se događa oko mene, oni plodovi rada ili neke promjene u ljudskim životima kao plod moga rada, ponekad nadilaze ono što ja znam i što ja radim kao i ono koliko ja molim. Postoje trenuci kada vidiš da se događaju promjene kao da strašno puno moliš. I onda shvatiš da su to očito plodovi molitve nekih drugih ljudi i da netko moli za tebe i odrađaje tvoj posao.

Nema veće radosti! Isto tako kad idem u posjet bolesnicima i starima, koji nemoćni leže u krevetima, pa kad mi kažu: Velečasni, već mi je dosta života, htio bih prijeći, ne mogu više...zašto me Gospodin ne uzme? ...Onda vidim kraj kreveta molitvenik ili krunicu i znam zašto, pa kažem: Bakice, vi još imate puno toga za izmoliti i prikazati za druge....I zaista vjerujem u to! Tako da ćete i vi, koji u svojim domovima, u svojoj samoći i u ovoj zajednici bez puno buke i bez puno nečeg izvanrednoga jednostavno molite i prikazujete, plodove toga ćemo sigurno vidjeti u vječnosti. Zahvaljujem vam i pozivam vas na ustrajnost!

No, tema ove duhovne obnove nije molitva ili krunica nego 10 zapovijedi Božjih.
Imamo tri razmatranja pa ćemo napraviti neke stepenice.

Govoreći o 10 zapovijedi želio bih da počnemo govorom o savjesti
Svi znamo što je savjest. Razmatrajući taj glas u sebi mnogi su naši crkveni oci zaključili da u tom glasu čujemo neki zakon koji mi ne dajemo sami sebi. Čak bismo ponekad htjeli da taj glas ni ne postoji i čak bi nam ponekad odgovaralo da ne postoji... I stoga je očito da taj glas dolazi izvana iako živi unutra u nama, i da je taj glas, koji čujemo i koji nas obvezuje, glas Božji. I onda su mnogi u tom razmišljanju o savjesti shvatili da je ta savjest zapravo one dvije ploče Božjih zapovijedi zapisanih u čovjekovo srce. Bog kod stvaranja pojedinog bića svakom čovjeku utiskuje u srce svoje zapovijedi, tako da on po tom unutarnjem glasu, kojeg mu je Bog usadio samim stvaranjem, zna što je dobro i što je loše. Dokle god on tu savjest prati, sluša i po njoj se ravna, dotle ta savjest ostaje čista, ostaje ispravna i čovjek živi po njoj.

Kako znamo da je taj glas zapisan u našem srcu? Kako znamo da te zapovijedi, zapisane Božjim prstom na dvije ploče 1300 godina prije Krista, već žive u svakom čovjeku? To znamo zato što imamo izvještaj u Svetom Pismu i zato što vidimo oko sebe ljude koji ni ne znaju za te zapovijedi, a ipak ih se pridržavaju u svom životu. Kako znamo? Tako što imamo zapisano i prije davanja tih zapovijedi da su neki ljudi bili omilli Bogu čuvajući njegove zapovijedi.

Evo, za početak ću navesti Nou. Piše ovako: Noa je bio Božji miljenik i on je živio po Božjim zapovijedima. Kojim zapovijedima, kada još nisu bile zapisane? I tu nekako dolazimo do tog prirodnog, urođenog u čovjekovo srce. Sv. Augustin kaže: Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je naše srce dok se u tebi ne smiri. Znači da i Noa i svaki čovjek prije Abrahama i prije Isusa Krista, i dandanas svaki čovjek, ima tu ranu na srcu. Lijepo kaže sv. Ivan od Križa: Bog je kao ratnik koji je u početku mojeg života ranio moje srce i otišao. I tu ranu samo on može ispuniti, samo on može zadovoljiti, samo on može zaliječiti. To je nekako u prirodi svakog čovjeka i to se zove savjest. I kad gledamo Nou, on je omilio Bogu pred svim ljudima tako što je osluškivao, slušao i živio po toj svojoj savjesti.

S druge strane Abraham, jednako tako bez Božjih zapovijedi i bez Božjega vodstva prije poziva da krene na put, isto tako osluškuje taj glas iznutra, ravna se po tom glasu i živi i postao je Božji izabranik.

Evo nekoliko primjera kako ta savjest svakog čovjeka potiče da živi prema pravim vrijednostima.
Danas slušamo toliko o tim vrijednostima i kažu da su ugrožene. Ne, vrijednosti nikad nisu ugrožene. One su uvijek vrijednosti u svakom narodu, u svakom stoljeću, u svakom dobu kolikogod bilo moderno. Čovjek koji čisto gleda, koji čisto živi, prepoznaje ih, uživa u njima i slijedi ih. Stoga su, između ostaloga, te vrijednosti beskonačne.
Svatko je iskusio u svojem životu što znači vrijednost.

Ja bih volio naglasiti neke vrijednosti koje su meni pomalo bile skrivene dok ih nisam ugledao.

Npr. jednom sam išao po zagrebačkom trgu i vidim jednog dečka kako prilazi nekom prosjaku i daje mu sendvič. Rekoh, lijepo, daje mu malo hrane, dobro. ..Ali taj dečko nije samo dao malo hrane nego je sjeo s njim pred svim ljudima koji su gledali, malo se podsmjehivali; možda su mislili kako mu prosjak sigurno smrdi i kako valjda dečko nema pametnijeg posla... Svašta su mu dobacivali i tako na neki način sebe ispričavali; a dečko je sjeo; ja sam prolazio i vidio: priča s njim, smije se, malo ga potapša po ramenu, čeka valjda da pojede sendvič, i onda krene dalje.

To su vrijednosti. Zašto? Zato što su vrijednosti vrijedne same po sebi. Ne mora doći neka nagrada niti neko vanjsko očitovanje i priznanje. Ne mora doći nikakva materijalna pa ni duhovna korist niti bilo što. Vrijednosti su dobre same po sebi. Kad je taj mladić sjeo kraj tog prosjaka, vjerujem da je svatko tko zna što su vrijednosti i živi po njima, osjetio neku toplinu u grudima. Prepoznao je da je najveća vrijednost ljubav prema Bogu i druga najveća vrijednost ljubav prema bližnjemu, kao što je i bl. Majka Terezija u svom radu u svakom licu čovjeka kojeg je susretala, prepoznavala lice Božje. I uz sve te neke sporedne stvari koje vidimo na čovjeku i sve ono što mu pripisujemo i ono što mu zamjeramo ili možda ono u čemu mu se divimo, to su toliko sporedne stvari prema samoj goloj činjenici da je čovjek Božje stvorenje, da čovjek postoji..., Kada bi postojala samo dva čovjeka na svijetu, ja i jedan preda mnom, i da nigdje drugdje na svijetu nema nešto slično, tada bismo valjda napokon shvatili veličinu, vrijednost, divotu i čudo čovjeka. I kada čovjek u svojem ubrzanom životu i u svojim izgovorima u glavi i u svojim opravdanjima i svojoj brizi za samoga sebe prepozna to lice, to čudo čovjeka, i kada tom čudu čovjeka, bez obzira na sve druge stvari, i na to kako će mu vratiti ili mu neće vratiti ili hoće li mu se to isplatiti ili ne znam što drugo, učini to što je učinio taj mladić, da mu izrazi pažnju, ljubav i poštovanje - to su vrijednosti i to se zove slušanje glasa savjesti.

Drugi primjer možda je malo i sličan. Što radi moj dragi župnik u Velikoj Gorici vlč. Vlado Razum, kad mu dođe neki prosjak na vrata? Mi već zna da li je to profesionalni prosjak pa mu se bez problema može reći: Prijatelju, mi smo ti danas već 42 kuća po redu itd. Ali župnik prepoznaje ljude kojima zaista treba pomoć. Mi mlađi, kad netko takav pozvoni na vrata, damo 10, 20 kn i otpravimo ga s pozdravom i blagoslovom. A moj dragi župnik, s nekim svetačkim karakteristikama, dođe i otvori vrata, čovjeku da 10, 20 kn, ponekad i nešto više ako se može, i osim što ga otpravi s Božjim blagoslovom, pozove ga da dođe malo na razgovor. Čovjek sjedne i posluša što je to u njegovom životu krenulo krivo, zašto je ovisnik o alkoholu, zašto smrdi po toj cigareti, zašto, zašto i zašto....itd. I par puta sam vidio da ljudi koji su navikli da ih se primi i pošalje, ili ih se samo odsječe i odbaci, počnu razmišljati, počne se javljati savjest i mi koji smo to vidjeli, znamo da je to to.

Ili još jedan primjer iz moje obitelji. Moja je mama učinila puno divnih stvari i ovo je jedna od tih koja mi se je duboko usjekla u pamćenje. Jednom nam je na vrata pozvonila stara Ciganka i zatražila novac. Moja sestra Tina i ja bili smo baš pri ručku.( Tina nije ovdje; prije mjesec dana rodila je sinčića kojega sada čuva kod kuće). Nismo baš bili pri novcu i mama kaže: Nemamo novaca, ali ostani s nama na ručku. To je bio vjerojatno šok i za Ciganku, ali i za Tinu i mene. To je značilo malo manje ručka za nas i da moramo biti tihi i dobri na ručku. Bilo nam je neugodno i jedva smo čekali da se to završi. Bio sam mali, ali se jako dobro sjećam da je Ciganka pojela juhu i rekla da je pregladnila i da više ne može. Lijepo je pozdravila i otišla van. Sad netko može reći, eto vidiš, došla je u kuću da vidi što imaš pa da se vrati i pokrade te..., ali danas, 20 godina nakon toga,
Dodao bih još nešto. Svi se nađemo u situacijama kada smo u nečemu dobri, kad nam nešto „ide“ i kad nas se u nečemu sluša. I onda se pojavi netko tko to radi bolje od nas ili još gore po nas, netko tko to ne radi bolje od nas, a netko ga primi i postavi iznad nas. I onda se osjećamo jadno i pitamo se, je li on to nečim potplatio ili se nekome „ulizao“ ...U tim trenucima se u čovjeku rađa zavist. I baš to može se događati nekako i u svećeničkom pozivu i radu. . .
Da ne bude zabune: ne treba tolerirati zlo; ne treba tolerirati nepravdu ni loše stvari. Baš sam nekidan imao prepirku sa jednom mladom djevojkom. Ona je vjernica, gotovo svakodnevno na misi, a o Evanđelju, o apostolima, o Crkvi, o vjeri Crkve, o moralu priča takve gluposti i kaže: Ja to vjerujem, to je moja vjera i imam pravo na to. Rekao sam joj: Oprosti, ali to nije vjera Katoličke Crkve. Ti, ako želiš biti dosljedna, nađi neku zajednicu, protestantsku ili neku sličnu, čija to vjera jest. Malo se naljutila na mene itd. ali osjećao sam u tom trenutku da sam to dobro rekao. Mi vjernici nismo pozvani, i to je baš problem, mi vjernici nismo pozvani na apsolutnu uljudnost niti apsolutnu toleranciju iz koje onda nastaju zlouporabe itd. Kao Crkva smo baš pogodni za to da dajemo svakome priliku i onda nam se tako nešto uvuče, što rastače cijelu Crkvu. Ne govorim tu sada o tome nego o onoj drugoj strani, kad nam se dogodi u našem životu da uvidimo da dobri Bog djeluje po nekomu drugom, da taj drugi čini djelo na koje ja nisam bio spreman ili ga nadođgrađuje ili da me je netko pretekao u nečemu u čemu sam mislio da sam ja najbolji – tu treba skupiti snage i reći Bogu: Hvala Ti, Blagoslovi ga! Tu nam je primjer sv. Ivan Krstitelj kad je rekao: On treba da raste, a ja da se umanjujem. Shvaćate li, koliko snage, koliko vjere, pobožnosti, duhovne snage tu treba? Današnje vrijeme, današnja kultura i današnji svijet kao da nam gura potpuno krive i potpuno suprotne vrijednosti, ali mi znamo jednu stvar, a to je, da savjest i da Bog, koji živi u čovjeku, ovo dobro, ove vrijednosti i kreposti nagrađuje time što će one same sebi biti nagrada, a jednako tako, na drugoj strani, čovjek koji ne živi po svojoj savjesti, koji gura i živi suprotne „vrijednosti“ tj. zlo i grijeh, on će sam sebi biti kazna. On može ušutkati svoju savjest i bezbrojnim kompromisima i krivim odabirima nekako ju otupiti i prignječiti u sebi da više ne progovara, da on živi po želji, kao govedo bez razuma... Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba, kaže jako okrutno sv. Pismo.
I mi znamo slušajući svoje savjesti i prateći svoje živote da je to tako.

Imam za to jedan dokaz iz Sv. Pisma.
Nema boljeg dokaza od Sv. Pisma jer je to Sveto Pismo kompletno u povijesti čovječanstva opstalo i uvijek je svakoj generaciji i svakom čovjeku neizmjerni izvor nadahnuća i vodstvo u životu. I kolikogod bilo udarano i ismijavano, gurano pod tepih i kao da smo kao generacija prerasli te stvari, vidimo da tekst koji je pisan 3.000 godina prije nas itekako ima smisla i da itekako govori istinu. I da smo svaki put, kad smo ga poslušali, živjeli.

Ja se volim osvrtati na Knjigu postanka.
Nema valjda knjige koja je više ismijana i prikazana kao knjiga priča za malu djecu, a koja u sebi sadrži više istine.

Kad smo kod savjesti, Knjiga postanka o prvom grijehu čovjekovom govori i opisuje savjest i kaže, čovjek očito u sebi ima nešto, jedan glas: Slušaj, čovječe, s ovog drveta jedi, a s onog ne jedi! Pogotovo mladi i oni koji su mlađi i sa malo manje životnog iskustva da bi znali što ovo točno znači, jako su alergični na te riječi. Kažu, zašto Bog zapovijeda da se baš s tog drveta ne jede? Zašto? Zašto ja ne bih? A kad Bog odgovara: Zato! - njima se diže kosa na glavi. Ali kada se udubimo malo u to, vidimo da postoje i u našem životu situacije i grijesi za koje ne razumijemo taj „zašto ne“. I da nam ostaje samo povjerenje u Božju zapovijed.
Na primjer, kada Bog kaže: Ne osuđuj svoga bližnjega, ne preziri brata svojega, nemoj imati zlo oko... Hajdemo zamisliti da smo svi u svojim krevetima bolesničkim, da smo oduzeti od vrata nadolje, da ne možemo ni govoriti, samo možemo gledati i misliti. I prolazi moj brat kraj mene i ja ga u svom srcu osuđujem ili zamjeram ili nešto drugo. I sad će netko reći, pa dobro, time što ti misliš o njemu ne možeš nikome govoriti i ne možeš mu nauditi, ne možeš ga riječima oblatiti, ne možeš svojim rukama ni nogama doći do njega i ne možeš zapravo učiniti ništa. I nisi učinio nikakvo zlo na van, nikakvu štetu nisi učinio. Ali zašto onda Bog kaže: Ali svejedno, sa toga stabla osude i ako je i opravdana možda, nemoj jesti! Ovo je prilika da se svi zadubimo u sebe i svoje srce i prepoznamo u tom području zašto Bog za moje dobro, za moju čistoću i za moju blizinu Njemu kaže: S tog stabla ne!

Ili još drugi primjer s područja predbračne čistoće. Kada mi dolaze ljudi i kada mi kažu, pa dobro, velečasni, evo 3 dana su do mojega vjenčanja, to je to, to je ljubav moga života, ja sam vjeran, to je riješena stvar i što je tu grešno, pa sad ćemo se vjenčati za 2 dana. Što je sada tu grešno da se to stavlja pod zapovijed - ne sagriješi bludno? Ja to ne vidim! Naravno, to je sada tema za koju bi trebalo jedno cijelo razmatranje da se uđe u vrijednost i ljepotu čistoće i u dubinu sakramenta ženidbe, kada Bog združuje u jedno tijelo dvije duše, kada daje za vječnost, kada otvara životu, kada blagoslivlja, kada se prepoznaje da je čovjek više od životinje koja se ravna po svojim nagonima, kada u ljubavi i svojim nagonima prepoznaje volju Božju i sličnost s Bogom. Kaže, muškarac i žena u rađanju djeteta i u svojoj ljubavi Bogu su slični. Opet Knjiga postanka: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko, i spoji ih. Kada Bog gleda sebe kakav je On i što On jest i kada na tu sliku stvara nekoga, On stvara čovjeka: kao muško i žensko, kao seksualna bića. Što je to u Božjoj namisli, u Božjoj mudrosti zapisano u čovjeku i u tome što on nosi, što on živi, kako to prakticira, da ili opisuje Boga ili iskrivljuje Boga? To je isto jedno stablo za koje Bog kaže: Slušaj, Ja te znam i neke stvari će biti jasne u vječnosti i zato pazite i ti i tvoja djeca i tvoji mladi! Usmjeravaj ih da s toga stabla ne jedu.
Ali, javlja se čovjek koji vidi da će po konzumiranju s toga stabla biti Bogu sličan. Bit će prevaren od Sotone: To stablo je dobro za mudrost, - ( evo oholosti !)- zna Bog... Sotona dalje nagovara čovjeka : Nije to tako! Bog vam je to zapovijedio da bi vas mučio, da bi vam nešto uskratio i da vam nešto ne bi dao. Bog je zapravo neprijatelj tvoga sretnoga života. Izbjegni ga! Uzmi si sam to što ti On ne daje!

Tu ne govorimo sada o vrijednosti križa. Znamo svi da samo onda kad je bilo teško i kad smo prigrlili križ i kada je boljelo, da je nešto vrijedilo. Najvažnije životne lekcije naučili smo onda kada je bilo teško. Naučili smo moliti i oslanjati se na Boga onda kad je bilo teško. Naučili smo najvažnije životne stvari i slomili svoj ego onda kada smo nosili svoj križ koji je bio jako težak. Dakle, ne govorimo o tome nego govorimo o drugoj strani, Ovdje govorimo o situacijama kada mislimo da je život sa Bogom teška muka, ali da će Bog tu muku i taj uništen život nagraditi kasnije na nebesima. Ne postoji veća glupost u vjeri od toga! Jer to je upravo ono Sotonino zrno! Dolazi sam Sotona i posije kukolj u srcu čovjeka koji to vjeruje. To je ono što Sotona šapće čovjeku na uho: Slušajući Boga nećeš dobiti neke plodove koji bi bili dobri za tebe, koji bi bili ugodni oku, koji bi bili dobri za mudrost i dobri za blagovanje. Jer taj trhuh uvijek kaže je li plod dobar za blagovanje. Trbuh je uvijek simbol pohepe. Čovjeku nikad dosta, još, još, još....I misli da će tu unutarnju čežnju, zbog koje se i pohlepa rađa, zadovoljiti materijalno. I opet se vraćamo na sv. Ivana od Križa koji kaže: Bog je ranio moje srce i samo On tu ranu može zacijeliti, samo On tu ranu može ispuniti. Čovjek misli da će bilo znanjem, bilo čašću, bilo vlašću ili posjedovanjem ili užicima tu ranu ispuniti. Neće nikada! Sotona na takav način kuša čovjeka. Čovjek u sebi ima savjest koja zna što Bog govori. Pa rekao nam je Bog, on je to postavio, i znamo tko je Bog: dobar, vjeran, vječan, svemoguć,... I znamo da je to On koji je dobri, koji je vjerni i svemogući, koji je Stvoritelj, koji je čista ljubav, znamo da je On to zapovijedio i onda mu ne vjerujemo! Potpadamo pod Sotonin glas: Bit će ti bolje ovako! Idemo protiv svoje savjesti koja jasno progovara. I u trenutku kada ide protiv svoje savjesti .. što se događa? Onog trenutka kada su Adam i Eva kušali taj plod koji znači to što sam upravo govorio i još puno toga više, oni su spoznali da su goli. Židovu je bilo jako dobro poznato što znači biti gol u javnosti. Kad je Mojsije primao 10 zapovijedi Bog kaže: Na žrtvenik koji gradiš nemoj ići po stepenicama da se ne bi otkrila tvoja golotinja. I opet Noa: njegov sin vidi njegovu golotinju i zbog toga umre. Puno je situacija kroz sv. Pismo gdje se ta čednost čuva jer se smatra zlom razotkrivanje te čednosti pred bilo kime, izazivanje požude u drugome tko ti nije bračni partner, ta neka raskalašenost i otkrivanje te svoje golotinje... Znao je Židov što znači kad je čovjek u nekom trenutku spoznao da je jedan pred drugim gol i da je pred Bogom gol. To znači da . Nadalje, rađa dubokim strahom prema sebi i prema drugomu, rađa nepovjerenjem i strahom pred samim Bogom. Pred ljubavlju i pred vječnim svojim Stvoriteljem ti reagiraš strahom od Njega. Nakon grijeha čovjek se pred Bogom skriva umjesto da ga traži i čezne za Njim i moli i da nas obasja svjetlom svoga lica, da nam otkrije svoje zapovijedi i da nam svoga Duha, da bude naš život i da dalje živimo s Njim...Umjesto toga čovjek, koji je radio protiv svoje savjesti, skriva se od Boga. To bi bila neka definicija pakla, kako je to Benedikt XVI. predivno rekao razmišljajući o raju i paklu: Kad napokon vidiš kakav jesi, umjesto da zamrziš ono što ti je na duši, ti mrziš onoga koji ti to pokazuje. To je pakao.

Čovjek se, dakle, skriva, a Bog ga traži. Adame, sramiš se, skrivaš se od mene, pobjegao si, gdje si? Spoznao si da si gol, spoznao si svoju malenost, izgubio si veličinu. Bog ga traži bez obzira što je učinio, Bog se ne želi odreći svojega stvorenja, ne zamjera mu na takav način da ga se želi odreći... Bog pita: gdje si, Adame? Sakrio sam se jer sam gol. Tko ti je rekao da si gol? Nisi li, možda, jeo sa stabla .... Jesam. I što onda slijedi? U tebi je problem i u ženi je problem, i u onome je problem i u ovome je problem, samo nije problem u meni. I Bog privuče Adama natrag, samo je valjda bilo potrebno pokajati se i priznati: da, to je moj grijeh, ja sam taj koji je pogriješio.
Ženo, što si ti učinila? Nisam ja kriva, kriva je zmija napasnik. Da, ali ja sam ti dao slobodu, dao sam ti savjest, dao sam ti oruđe s kojim ćeš se boriti protiv te napasti. Dao sam ti krunicu .. i ne, ne može čovjek reći: on treba da raste a ja da se umanjujem i ne može čovjek prihvatiti da je pogriješio. Uvijek mora biti kriv netko drugi.. I kaže Bog: Dobro, ako je tako, onda konstatiram, ne tjeram te ja nego samo konstatiram, da si upravo izašao iz raja. Ja sam te stvorio za savršeno jedinstvo sa mnom, sa samim sobom i s tvojim bližnjima... to je trebalo biti tvoje, da sam ja želio raj za tebe i da sam ti želio sve dati u punini, ali ti ne želiš i stoga si izgubio raj. Sad ideš u zemlju i nastavak svaki od nas u svome osobnom životu zna... kako izgleda taj izgon iz raja!

Evo malo prilike za razmišljanje!
Vjerujem da smo se svi mogli prepoznati u tim razmišljanjima. Ja kada govorim, prvo govorim o sebi i prvo sebi nešto objašnjavam.
Evo prilike da neke stvari otkačimo, odbacimo, prepoznamo i poželimo moliti i kroz molitvu vratiti se svojemu Bogu. Amen!


Post je objavljen 20.11.2012. u 15:22 sati.