Pregled posta

pogled prema pučini

Jednog jutra u kolovozu krajem pedesetih - početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća moj dida Pere nije zateka jednu od svoje četiri ćeri u krevetu. Nije bila ni u dvoru ni u kuhinji, ni u portu ni u polju, ni u konobi ni na rivi. Nigdi je nije bilo.
Jedna od njegove četiri princeze netragom je nestala, iako ju je prethodne večeri vidija da se šeta s prijateljicama po mjesnom "korzu". Nasmijana, vesela.
Nije vidija suzu u njezinu oku kad ga je pogledala. Nije zna da je te večeri izljubila mater i sestre, a njega, koga je najviše volila, nije smila, jer bi je odma pročita. I čitav supertajni plan pa bi u vodu.
Nije mu tribalo puno da se domisli di je.
Nije bilo ni kaića.
Nije bilo još nekolicine cura i momaka iz mista.
Pošli kaićen priko pučine. U kulaf.
92 milje do Italije.
Devedesetdvi milje u brodiću od 5-6 metara.
Ja se ne bi odvažila na takav put ni u puno dužem motornom brodu opremljenim svim čudima moderne tehnike. Ali ja san kukavica.



Dugo godina posli, moji teta i barba i njihove tri curice, tri čudna stvorenja, moje nepoznate rodice, rođene u Australiji, došli su u posjet svojima u stari kraj. Bila san prvoškolka i one su mi izgledale jako egzotično, u onim vešticama na volančiće i satenskim trakicama u kosi. Teta mi je odmah prirasla srcu, jer je sličila mojoj mami ko da su blizanke a ne samo sestre. U čudu sam gledala kako su u trenu oživile bliskost, ko da se nikad nisu odvajale.
Nono Pere vidija je svoju ćer prvi put nakon one kolovoške noći i zadnji put u svon životu. Umra je koju godina posli.



Slična priča bila je i u očevoj familji. Sina bez kojeg su ostali u tom valu iseljenja sa škoja, roditelji su vidili još samo jednom u životu. I ja isto.
Sada je starac, ali u mojin očima još je prezgodan i prilip Dalmatinac neke mediteransko- orijentalne lipote. (Ličija mi je malo na onoga glumca Omara Sharifa, Egipćanina.)
Njegovu dicu vidila san samo tada, svi smo bili mali, i jednog sina prije par godina, doša vidit di mu se ćaća rodija. Lip na ćaću, ali nimalo Dalmatinac. Australac, stranac. Izgubila se ona mediteranska crta.

Odrastala san uz njihove kičaste fotografije s krštenja, vjenčanja i rođendana, koje su none čuvale ka svetinje i pokazivale samo iz svoje ruke.
Svi mi "ovozemaljski" unuci bili smo pomalo ljubomorni na ljubav koja je drhrtala iz tih staračkih ruku, na suzu u koja je klizila priko izboranog obraza.
Nismo razumili te njihove osjećaje koje su gajili prema tamo nekoj imaginarnoj dici.
Nismo znali da ljubavi nisu prepreka ni daljine, ni planine, ni oceani.
Nismo razumili tu vječitu rupu u njihovin srcima koju mi nismo mogli do kraja popuniti, ma koliko se trudili.
Oni, ta njihova dica, bili su "oni koji su pobigli". Tako smo ih uvik zvali. Ne otišli, ne otputovali, nego pobigli.
Valjda zato što ih je tadašnja država pokušavala zadržati u svojim mekim njedrima na malo čudan način. Tako da su ih lovili, ko šta se love odbjegle životinje iz zoološkog vrta. Pa kad ih uloviš, vratiš ih u kavez. Ako ti umaknu, uvriđeno im zabraniš povratak, baciš na njih kletvu nepovrata iz tuđine-divljine.



Ne znan da li sam, upravo zbog tog obiteljskog i općenito otočkog beckgraunda, zbog tih naših nona koje su patile za svojon dicon i unucima i to je bija ka neki uvik u pozadini prisutan lajt-motiv, zbog tog nekog osjećaja gubitka, ili možda zbog zauvik izgubljenog kontakta s tom svojom rodbinom i nikad pronađenog razumijevanja naših dvaju svjetova, uvik san bila nekako "senzibilizirana" i zainteresirana za temu depopulacije naše zemlje, a naročito otoka, jer je otočno stanovništvo, zbog pomanjkanja resursa i otežane komunikacije s regionalnim središtima, očito najranjiviji dio populacije. Svaka kriza, bilo ekonomska, bilo politička, najčešće jedna i druga zajedno, prvo pohara škoje.
Puno san razmišljala o razlozima i uzrocima njhovih životnih odluka. Čitala svu oskudnu literaturu o depopulaciji ovih krajeva, pokušavala razumiti, osuđivala i opravdavala u isto vrime. Često sam im i zavidila jersu svojimo životom na drugom kontinentu sa sebe skinuli neke obiteljske i moralne obaveze, a nama ih poduplali.
Ali jedno san svatila gledajući ih sada, kad su se u suton svojih života vratili na svoje škoje.
Oni nisu kompletni. Fali ih komad.
Ka da nikad nisu pribolili onaj prelazak pučine.



Ne znam, možda grišin. Možda u drugima vidim neke svoje strahove.
A možda se samo bojim one nonine tuge. Čežnje za svojom izgubljenom dicom.



Ma, znam da su se vrimena prominila. Znam da je sad sve drukčije. Sad imamo svoju državu.
Dica nam više ne moraju bižati i niko ih neće loviti, a one koji ostaju ispitivati, progoniti i stavljati na listu sumnjivih lica.
Ne, veselo će im mahati. Ispratiti ih po crvenom tapetu na skali od avijona. Možda i himnu zasviraju. Možda se Mirandu otme i koja suza iz oka. Radosnica, mislim. Milanović možda stavi ruku na srce i zazove Božji blagoslov na našu dicu.
Idite u miru. Amen.
Jedan manje na stanu i hrani.
I penziji.


Još samo jedna mala zanimljivost.
Prvi val masovnog iseljavanja iz Dalmacije dogodio se krajem 19. stoljeća zbog tzv. "vinske klauzule" koja se, po obaveznom obrascu Murphyjeva zakona i pravilu da nevolja nikad ne dolazi sama, poklopila s poznatom pošasti vinove loze, filokserom, koja je poharala dalmatinske vinograde.
"Vinska klauzula" bila je dio trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom dozvoljen je uvoz jeftinih talijanskih vina uz vrlo povoljne uvjete, a njome je Austro-Ugarska namjeravala kupiti talijansko prijateljstvo odnosno vojno savezništvo. Hrvatska vinska industrija je teško pogođena ovom odlukom bečke vlasti. Sporazum je trajalo dugi niz godina.

O tempora, o mores!
Vrimena su se korijenito prominila, zar ne?


Post je objavljen 10.11.2012. u 07:47 sati.