povijest svakidađnjice
Jedna je pojava neprimjetno iščeznula, nepopraćena ijednim komentarom ili osvrtom, a zamijenila ju je druga o kojoj su ispisani članci i članci, pa čak objavljene i bogato ilustrirane knjige. Svojevremeno, a to je trajalo vjerojatno stoljećima, zaljubljeni mladići su odlazili u parkove ili najbliže šume, vadili nožiće, i u glatke kore drveća urezivali poruke poput A.M.+G.V., JANJA I IVO ili VERA I BERO SE VOLE, skladno uokvirene u stilizirano srce. Eventualno se bilježilo ime i datum kao trajno svjedočanstvo kada je netko bio uz neko drvo. O tome se može osvjedočiti svatko tko i danas prošeće parkovima ili prođe planinarskim stazama. Osvjedočit će se i da su najsvježiji zapisi ostavljeni barem prije četvrt stoljeća. U međuvremenu osovljena ekološka svijest može to samo pozdraviti. No umjesto momaka s nožićima, na scenu je stupila nova generacija s limenkama boje za raspršivanje koja se okomila na gradske zidove. Nastavljajući tradiciju urbanih nagrđivača fasada s kredama, drvenim ugljenom ili hrđavim čavlima, te ilegalaca koji su potajice ispisivali nepoćudne parole, kao i onih koji su sa šablonama oplemenjivali zidove s porukama koje su počinjale sa ŽIVIO - ŽIVILO - ŽIVILA… , oboružani sprejevima jednostavnim za upotrebu, koji učas ostavljaju velike površine upadljivo obojane, suvremeni grafiteri visokom tehničkom dorađenošću i sofisticiranom stiliziranošću pretendiraju ka umjetnosti. Ništa čudno u tome da su oni koji su tek došli u grad jedva čekali da pobjegnu u park ili najbliži šumarak, kao ni to da treća ili četvrta gradska generacija vidi upravo grad kao prostor svog djelovanja.
Nestanak onih koji su se s nožićima okomljivali na koru drveća ipak se može pripisati prvenstveno promjeni značaja parkova u svakidašnjem životu. U vrijeme kada je u gradskim stanovima često u svakoj sobi stanovala po jedna obitelj, kada je malo tko imao sobu za sebe, moral branio da se djevojke i mladići posjećuju, a kamoli izdvajaju i zaključavaju sami u sobu, parkovi su bili jedini rezervati kakve-takve privatnost za ljubavnike. Ljubavnici su išli šetati u park. Živ sam svjedok kako je to šetanje izgledalo drugom polovinom pedesetih i prvom polovicom šezdesetih godina. Parovi su, držeći se za ruke, oko pet ili šest sati poslijepodne kretali od Ilice Dubravkinim putem prema Cmroku. Čim bi spazili prvu slobodnu klupu, sjeli su na nju i zauzeli je. Oni koji su kretali kasnije, morali su pješačiti gotovo do Cmroka da bi našli mjesto za sebe. (Iz tog vremena potiče i izraz za vezu - "hodanje". Parovi su hodali parkovima sve dok ne bi našli slobodnu klupu.) Kad su sve klupe bile zauzete, svi su strpljivo čekali da padne mrak. Kako je u ljetnim mjesecima do mraka ostajalo tri-četiri sata, mladići s nožićima u džepu kratili su vrijeme urezujući dokaz svoje veze na najbliže drvo.
Porast životnog standarda sedamdesetih godina prošlog stoljeća donio je znatne promjene. Polako su nestajala sustanarstva. Izgrađeni su studentski domovi. Podstanari su počeli birati gazde, a ne da su bili prepušteni na milost i nemilost onima koje su imali sreću pronaći. Sve više mladih ljudi imalo je sobe samo za sebe. Počela je ubrzana automobilizacija, pa su parkirališta na osami preuzela bivšu ulogu parkova. Moral je izgubio na rigoroznosti, te je mladim ljudima dozvoljavano da se posjećuju. Kao rezultat svega toga, danas u parkove nakon zalaska sunca više ne idu ljubavni parovi, nego grupe mlađarije kojima je to najpogodnije sastajalište.
Kada bi netko pokušao napisati povijest sjedenja na klupama u parkovima, prve materijale našao bi na starim gravurama i romanima iz doba romantizma kada je kavalire hvatala vrtoglavica ako bi ispod ruba krinoline provirilo stopalo u cipelici, a dame se onesvješćivale utegnute u surove korzete koji im nisu dozvoljavali da propisno udahnu. Ja mogu iz osobnog iskustva svjedočiti samo o posljednje tri faze te povijesti.
Pedesete i gotovo cijele šezdesete godine: Parovi su sjedali čedno, jedno pored drugoga, oboje naslonjeno leđima na naslon klupe i oboje gledajući u istom pravcu. Oboje su sjedili skupljenih nogu. Tako sjedeći eventualno su se držali za ruke, eventualno doticali koljenima ili vanjskim stranama butina, eventualno je mladić prebacio ruku preko draganinih ramena i privukao je do sebe. Ako su se htjeli pogledati u oči morali su oboje okrenuti glavu na stranu do krajnjih granica fizioloških mogućnosti. Ako bi ih uskoro zaboljeli vratovi, mogli su si olakšati tako da udalje stražnjice, poluokrenu se jedan prema drugome dok im se ne dodirnu koljena, a noge se sastaju pod pravim kutem, pri čemu su se mogli držati za ruke.
Kraj šezdesetih, sedamdesete i osamdesete godine: U vrijeme pojave hipija i studentskih demonstracija širom svijeta počeo se prakticirati i novi način sjedenja na klupama u parkovima. Djevojke su se smještale uobičajeno, s leđima naslonjenim na naslon klupe, ali su mladići sjedali pored njih okrenuti u suprotnom pravcu, tako da su se na naslon mogli osloniti prsima ili laktovima. Da bi se par gledao u oči bilo je dovoljno lagano izviti vratom. Noge su im često bile razmaknute.
U obje prethodne varijante, ako je klupa bila vlažna ili zamazana, moglo se na isti način sjesti na naslon, a noge spustiti na sjedište, ali se to nije moglo dugo izdržati jer je žuljalo stražnjicu.
Kraj milenija i početak novoga: Mladež u parkove dolazi u grupama gotovo češće nego u parovima. Iz grupa se kadikad izdvajaju parovi i sjedaju negdje u blizini jezgra grupe. Parovi sjedaju tako da oboje objaše sjedalo klupe gotovo u pravilu okrenuti jedno prema drugome. Djevojka kadikad okrene leđa mladiću i nasloni se na njega, ali znatno češće mu sjedne u krilo i obgrli ga nogama i rukama. U ovoj varijanti je sjedenje na naslonu nepreporučljivo jer gotovo odmah nažulja međunožje.
Način kako se sjedalo po danu, omogućavao je u sva tri slučaja sasvim različite manevarske sposobnosti nakon što je pao mrak.
U prvoj fazi, još za dana izmijenila bi se poneka pusica, a nakon što je pao mrak, mladićeva ruka koja je bila uz djevojku zapravo mu je više smetala nego koristila. Ako ju je pokušao staviti igdje na djevojku, ona ju je mogla bez muke ukloniti. U najboljem slučaju mogao ju je prebaciti preko djevojčinih ramena i time osigurati da se ona ne može odmaknuti, a da mu je na dohvatu druge ruek. No u tom slučaju je ona imala dvije ruke da se brani protiv njegove jedne. Dakle, ako djevojka nije bila sklona da se prepusti, mladić nije mogao gotovo ništa. Ako mu je ona krenula u susret, da bi se zagrlili morali su se jako izviti u struku, što je nakon nekog vremena postajalo neugodno. Oboje su se morali prilično namučiti prije nego bi ustajali da se grle i ljube stoječki. U najboljem slučaju susret je završavao tako da su prostrli novine po sjedištu klupe. Da bi dobili išta, tadašnji momci su se morali ponašati kao da su spremni ići do kraja.
U drugoj fazi, mladić se mogao nagnuti na stranu i nasloniti na ruku koju je spustio s druge strane djevojčinih butina, pa bi se našli nosom u nos. Ona ga je mogla s obje ruke priviti sebi na prsa ili odgurnuti. Ako se on uhvatio s obje ruke za naslon, imao je čvrst oslonac da je snažno stisne i tako onemogući njezinu obranu. Dolaskom mraka takav položaj se najčešće pretvarao u žestoki peting. I jednome i drugome je sve kod drugoga bilo na dohvat obje ruke. Minisuknje koje su ušle u modu samo su sve dalje olakšale. Izvjesna količina intimnosti bila je zagarantirana već samim sjedanjem u početni položaj, ali je završetak i dalje bio neizvjestan.
U trećoj fazi djevojka koja se nađe u tipičnom položaju zapravo se već upustila u predigru intimnog odnosa i jedino pitanje koje preostaje je koliko će se daleko upustiti. No kako tako sjede već za dana, može se pretpostaviti da nema previše opiranja kad nastupi noć. Dapače, lako moguće da o spremnosti mladića ovisi hoće li doći i do potpunog spolnog odnosa. Kada je sve dozvoljeno, i jedni i drugi se mogu zaustaviti kad god hoće, tim više ako je grupa koju se može pozvati u pomoć ako bilo tko nastoji preći dozvoljene granice u blizini.