Neka nam je um otvoren za sve sugestije, nove ideje, ali uradimo svatko svoj domaćii
Bombardirani smo negativnim porukama, slikama, pričama o nasilju, smrti i razaranju, gubicima, činjenicama o manjku mnogo čega što je čovjeku potrebno za normalan život. Pustimo li sve to da se nastani unutar nas, otrovat ćemo se strahom i nemoći, bavit ćemo se idejom prepuštanja, ništa ne činjenja, pogotovo kad znamo da se u skorije vrijeme ništa značajno neće promijeniti na bolje.
I upravo zato, koliko god izgledalo suludo i koliko god nam se činilo da nemamo uporište, bitno je hoćemo li svaki dan započeti i završiti sa pozitivnim porukama sebi i svijetu, zadržati optimističan um i aktivno tijelo, stvoriti vlastito mišljenje i stav o svemu što se događa, trudeći se pronaći odgovor na pitanje „što ja tu mogu učiniti?“.
Ili ćemo zapeti negdje između sa pripadajućim posljedicama. Jer tijelo reagira na naše misli i vanjske podražaje, a situacije koje u nama proizvode brigu i strah prepoznaje kao „bori se ili bježi“, pa proizvodi dodatnu energiju za akciju. Ako akcija izostane, nagomilana nepotrošena energija ostaje unutar nas, pa ubrzo pištimo kao ekspres lonac i završimo sa dijagnozom stresa, najblaže rečeno.
Dakle, ne bavimo se time da možemo pronaći neki zaklon i čekati da se, nekako pomoću nečega, sve riješi. Trebamo se odrediti i biti aktivni.
Sa svih strana pršte razne sugestije, nove informacije i ideje, koje će nas cimati i ljuljati samo ako ih uzimamo zdravo za gotovo. S toga, poslušajmo ih umom, srcem, utrobom, uskladimo ih sa našom jedinstvenosti, obradimo zdravim razumom, stvorimo jasno vlastito mišljenje i stav.
Zapanjujuće je velik broj ljudi koji svojevoljno prihvaćaju tuđe misli i stavove, bez ikakve sumnje i preispitivanja. Jeli to iz lijenosti, nedovoljne zainteresiranosti ili se pak podsvjesno osiguravamo, da u nekom momentu, ako stvari krenu naopako, možemo uprijeti prstom u onoga tko je to rekao, tko je krivac?!
A možda je tome razlog što smo od malena naučeni da, bez obzira na naše mišljenje, trebamo prihvatiti stav „stručnjaka“.
I upravo nas se i tretira tako kao da smo nesposobni formirati vlastito mišljenje. Recimo, kad gledamo bilo kakvu raspravu, političku, ekonomsku, religijsku, na kraju rasprave dođe stručnjak koji nam objasni što smo zapravo gledali, servira nam svoje mišljenje i zaključke, tako da ne dvojimo što o tome sami trebamo misliti, čime se mi uredno dalje služimo, bez preispitivanja.
Najstrašniji primjer naše indolentnosti je slijepo dopuštanje liječnicima da nam tijelo pune raznim upitno potrebnim lijekovima, dok se s naše i njihove strane zanemaruje čudesna mudrost koja prebiva unutar tog istog tijela.
Čuti sve što nam svijet nudi i tražiti savjet je poželjno i uglavnom može biti korisno, ali slijepim prihvaćanjem, bez razlučivanja, kršimo odgovornost prema sebi kao jedinstvenom i veličanstvenom duhovnom biću. Um bez razlučivanja je poput korijena stabla koje apsorbira sve što dotakne, pa čak i otrov koji će ga možda ubiti.
Nismo ovdje da igramo na sigurno, a nismo ni roboti koji samo slijede pravila. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, rođeni za stvaranje, imamo misiju izraziti našu mudrost, a ne slijepo prihvaćati stajališta ili doktrine, pa makar kakav stručnjak stajao iza toga.
To ni u kom slučaju ne znači da trebamo zanemariti riječ znanstvenika i stručnjaka i njihov ogroman doprinos, dapače, samo im treba dozvoliti i mogućnost pogreške, imajući u vidu faktor čovjek.
Prošli mjesec je New York Times izvijestio da su znanstvenici otkrili za više od 4.000.000 gena DNK, koje su do sada držali nepotrebnima, da zapravo igraju ključne uloge u kontroli ponašanja stanica, organa i drugih tkiva.
Ili banalni primjer promjene mišljenja o važnosti slijepog crijeva, koje se često znalo usput odstraniti pri nekim operativnim zahvatima. Mišljenja su da kod velikih probavnih problema, kada sa svim ostalim iz probavnog sustava odlaze i dobre bakterije i narušava se crijevna flora, dio bakterija se skloni u slijepo crijevo i kada opasnost prođe nastave raditi svoj posao.
Dakle, dobro je imati na umu da su znanstvenici smrtni i da u svojoj predanosti radu neke stvari vjerojatno zaborave. Jer ludo je zapravo misliti da nas je naš moćni kreator opremio s nečim što nam nije potrebno.
U svakom slučaju, odnos prema našem tijelu, organima, kao i prema svemu drugome, bit će u skladu sa našim uvjerenjem, mišljenjem i stavom, ili ćemo u nedostatku istoga slijepo prihvaćati tuđe sugestije, a kad stvari krenu naopako imat ćemo zadovoljštinu u tome da znamo tko je kriv.
Dragi ljudi, neka nam je um otvoren za sve sugestije i nove ideje, ali uradimo svatko svoj domaći, jer upravo sadašnjost treba našu jedinstvenost, naše mišljenje i naš stav. Krize s kojima se suočavamo, slom svih dosadašnjih sustava, su evolucijski katalizatori, koji nas pozivaju na duboke promjene u našoj viziji i vrijednostima, kako bi dali kvalitetan doprinos promjenama na globalnoj razini.
Napravimo li samo korak, On će napraviti deset, krenemo li na dodatnu milju, On će nam čistiti put, ali ni trenutak ranije.
Zahvalna što mi dozvoljavate da s vama dijelim moja razmišljanja, želim vam lijep dan.
Ana
--------------
lp, boro
http://budan.blog.hr/
Post je objavljen 07.11.2012. u 08:06 sati.