Kroz tanku pukotinu vremena sipko se provlači svjetlost. Dlanom dodirujem njezin trag. Neosjetno se rasipa po mojoj koži. Lagano je prekriva, kao čarobna prašina. Topao trag sunca ostaje utisnut na liniji srca.
Otvoren prolaz prema slobodi. Bosonoga trčim u zagrljaj vjetra. Prepoznajem njegov glas. Moj osmijeh ga pozdravlja. Zajedno udišemo miris zaboravljenih cvjetova.
Pronalazim stručak snova. Zaustavljeno vrijeme. To je samo maleni dar sačuvan s ključem koji mi pripada. Lako je pomisliti da se njime uvijek može zaključati taj maleni svijet.
Pa ipak, to su vrata koja se ne zatvaraju.
Post je objavljen 06.11.2012. u 23:48 sati.