Pregled posta

Haaška presuda generalu Anti Gotovini u NWO-poredku

General Ante Gotovina - Heroj, a ne zločinac! Utamničen, kao što je i Domovinski rat stavljen u lisičine, i zabranjen



Zabranjeni (povijesni i narodni) stijeg Hrvatske

KOMENTAR

Za dan 16. studeni 2012. godine najavljena je od strane privremenog “Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije“ (I.C.T.Y.) objava pravomoćne presude hrvatskim generalima i zapovjednicima u vojno-oslobodilačkoj operaciji Oluji iz 1995. godine, nakon žalbenog postupka, i prvostupanjske presude kojom su general Hrvatske vojske, Ante Gotovina, i general specijalne policije, Mladen Markač, osuđeni za ratne zločine, i na drakonske kazne. Obojica hrvatskih generala nalaze se u višegodišnjem pritvoru haaškog suda u Scheveningenu. Hoće li ostati u zatvoru do kraja života, i hrvatska oslobodilačka operacija Oluja postati, naknadno, presudom međunarodnog suda, zločinački projekt istjerivanja pobunjenih Srba iz Hrvatske, i hoće li hrvatski generali postati ratnim zločincima?

Da se podsjetimo, tužiteljstvo haaškog suda je generala Gotovinu optužilo da je stajao na čelu „deportacije“ tzv. krajinskih Srba (srpskih pobunjenika, i civila), kao i da je odgovoran za „prekomjerno granatiranje“ Knina koji je, usput rečeno, ostao u Oluji i nakon Oluje čitav.

Da se podsjetimo licemjerstva Novog svjetskog poredka – u sjevernoj UNPA-zoni za vrijeme Oluje je HV bombardirao srpske vojne ciljeve istim intenzitetom kao u južnoj zoni (Knin), i u sjevernoj zoni su srpski civili izbjegli isto kao iz južne zone, ali nitko nije optužen za događaje u sjevernoj UNPA-zoni. (Tako zvana Zaštićena zona UN.) General Stipetić, bivši general JNA, i bivši komunist, nije optužen od haaškog suda, dok general Gotovina, bivši dočasnik Francuske legije stranaca, jeste, što znači da je general Gotovina optužen kao simbol hrvatskog otpora velikosrpskoj agresiji, a ne zato što bi bio kriv, a na koncu, Ante Gotovina uopće nije bio glavni zapovjednik u operaciji Oluja nego jedan od zapovjednika, ali samo je on, uz Markača, optužen, i osuđen u prvostupanjskoj presudi kao da je isti kao i notorni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ili Slobodan Milošević. To se zove umjetno niveliranje krivnje. Također, haaški sud nije generalu Gotovini dokazao prekomjerno granatiranje, pogotovo ne civilnih ciljeva, dok je dokazano razaranje Vukovara od strane zločinačke Titove JNA, i četničke bande, za što, usput rečeno, nitko nije odgovarao – što je sramota cijelog svijeta.

Zna se što znači „deportacija“. Ovaj pojam ušao je u kazneno pravo nakon Drugog svjetskog rata na suđenju pred Vojnim sudom Saveznika (S.A.D., Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza) u Nürnbergu (Nürnberški procesi), koji je sudio vrhušku njemačkih nacista, njemačkoj vojsci Wehrmacht, SS-organizaciji, nacističkoj stranci N.S.D.A.P., Hitlerovom režimu, i 3. Reichu, dakle, dužnosnicima, zapovjednicima i naredbodavcima, i institucijama, kao i državi (3. Reich) u cjelini.
Hitlerov režim, i SS-organizacija deportirali su (silom istjerali) njemačke i druge europske Židove iz njihovih zemalja i zavičaja u njemačke nacističke koncentracijske logore smrti. Deportacija se također odnosi na etničko čišćenje koje predstavlja jedan pojam koji je u javnu uporabu i pravosuđe ušao tek tijekom i neposredno nakon velikosrpske agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH, kada se 1992. spominje u izvješćima povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, podnijeta Vijeću sigurnosti OUN, i Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, a nakon osnivanja suda I.C.T.Y. i kao kazneno djelo pred navedenim međunarodnim sudom.

Međutim, ovaj sud Svjetske vlade koristi i optužbu koje nema u nacionalnim pravosuđima kao ni u drugim međunarodnim sudovima, a to je optužba za „udruživanje u zločinački poduhvat“, i tom optužbom je optužen i general Gotovina, što znači, ako je kriv, da je kriva i Republika Hrvatska koja je organizirala Oluju, tako da je Anti Gotovini, i Hrvatskoj, unaprijed stavljena omča oko vrata, kao što je Vijeće sigurnosti OUN godine 1991. stavilo Hrvatskoj omču oko vrata (iz koje se, srećom, izvukla) kad je izglasovalo odluku o embargu na izvoz oružje u SFRJ. RH tada, u rujnu 1991. godine još nije bila međunarodno priznata, i RH je bila od JNA u proljeće 1990. razoružana, a JNA naoružana do zuba, čak je 1985. godine jugo-komunistička vlada kupila ilegalno od apartheid-režima u Južnoj Africi velike količine baruta za JNA, koji je bio najkvalitetniji na svijetu, koja se pripremala za rat, s unaprijed napisanim planovima za osvajanje BiH i Hrvatske, a na sve to se nadovezao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti u Beogradu (SANU), i velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić, koji je Slobodan Milošević uzeo za svoj politički borbeni program koji je započeo 1986. izazivanjem kosovske krize, koju je pretvorio u „jugoslavensku krizu“, i nakon borbenog govora na Gazimestanu 1989. u seriju velikosrpskih ratova 1991. godine.

Pravomoćnom osuđujućom presudom generalu Gotovini presudit će se i Oluji kao oslobodilačkoj operaciji koja će se interpretirati kao plan za etničko čišćenje, deportaciju, i istrebljenje „krajinskih“ Srba. Je li to povijesna istina?
Naravno da nije, a nju znaju i sami nekadašnji pobunjeni Srbi, svjesni da ih s okupiranih područja Hrvatske nije protjerala, i silom oružja ispratila Hrvatska vojska, nego su silom evakuirani iz Knina i drugih pobunjeničkih područja samozvane Krajine (tzv. Republike Srpske Krajine) od strane pobunjeničke vlasti Martićevog kvislinškog režima, i srpskih paravojnih jedinica poput Arkanovih Tigrova i dr. četničkih fašističkih jedinica.

Fizičkog kontakta između pripadnika Hrvatske vojske, i srpskih civila, pogotovo mase srpskih civila, nije u Oluji uopće bilo, naprotiv, u sveopćoj „bežaniji“ na traktorima i prikolicama, osobnim automobilima i autobusima (većinom ukradenih tijekom rata prilikom etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva u tzv. Krajini), pobunjeni Srbi, njihove oružane paravojne jedinice, i srpski civili (njih oko 120 tisuća ili oko jedne petine ukupnog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj) dalo je petama vjetra, i pobjegli su u susjedna okupirana područja u Bosni i Hercegovini pod kontrolom također pobunjenih Srba pod vodstvom ratnog zločinca i, u institutu Tavistock istreniranog, notornog lažljivca Radovana Karadžića, i generala Mladića, kao i u druga okupirana područja u istočnoj Hrvatskoj, te u Srbiju, i na Kosovo. (Institut Tavistock je jedan od mnogobrojnih instituta londonskog Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, RIIA, i masonerije). Za podsjetiti je, da na haaškom suđenju niti jedan jedini srpski svjedok nije teretio generala Gotovinu.) Naprotiv, u završnim operacijama Oluje je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala Gotovine u nekoliko bitaka s promjenljivom ratnom srećom na kraju pobijedila srpsku vojsku“đenerala“ Mladića, i izbila na Manjaču pred Banja Luku (gdje je također postojao jedan srpski logor), nakon čega je počela i „bežanija“ pobunjenih Srba u Bosanskoj krajini odnosno u tzv. Republici Srpskoj.

Kad je glavni zapovjednik NATO-snaga u Europi, am. general Wesley Clarke, priopćio Slobodanu Miloševiću u njegovom kabinetu u Beogradu, da su njegove snage pod zapovjedništvom generala Mladića potučene, razbijene i u bijegu, i da se Hrvatska vojska nalazi pred vratima Banja Luke, srpski “vožd“ nije mogao da vjeruje što to čuje, i odmah je telefonom pozvao svog generala, Ratka Mladića, da mu ovaj „referiše“ o činjeničnom stanju, na što je ovaj oficir JNA morao priznati da je izgubio bitku, a Milošević njemu da sad mora sklopiti mir, da ne izgubi rat. General Gotovina je za to vrijeme Banjaluki dao isključiti struju, što je bio završni dokaz da su pobunjeni Srbi izgubili sve bitke u Oluji, i da je tzv. Republika Srpska Krajina doživjela slom i raspad, a da to prijeti i genocidnoj tvorevini tzv. Republici Srpskoj koju je Slobodan Milošević išao spašavat na diplomatskom tepihu i za zelenim stolom.

Predsjednik Clinton i vlada Sjedinjenih Američkih Država, koje su logistički i moralno-politički podržale Oluju, (Bill Clinton je „navijao“ za Hrvate, kako je napisao u svojim memoarima), zapovijedio je „suverenim“ vladarima, predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu, i predsjedniku Predsjedništva Republike BiH, Aliji Izetbegoviću, da prekinu oslobodilačke operacije Hrvatske vojske, Armije BiH, i Hrvatskog vijeća obrane, u Bosni i Hercegovini, tako da je HV stao pred Banja Lukom, Armija BiH u Sanskom Mostu pred vratima Prijedora, a HVO na Kupresu, u Drvaru, i u Jajcu na Vrbasu, na putu prema Banja Luki.
Za vrijeme Oluje je Hrvatska vojska razbila obruč oko opkoljenog grada Bihaća kojeg su tri godine ili 1000 dana u obruču držale Mladićeve četničke horde pod komandom oficira JNA, tako da je general Ante Gotovina u ljeto 1995. spriječio humanitarnu katastrofu, i ponavljanje humanitarne katastrofe koja se dogodila 11. srpnja 1995. prilikom pada zaštićenih područja UN u Srebrenici i Žepi, koja je završila bijegom, i etničkim čišćenjem desetaka tisuća Bošnjaka, i genocidom nad bosanskim muslimanima odnosno masovnim strijeljanjem preko osam tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih muških civila.

Međunarodna zajednica je u to vrijeme (1995.) pokušala podijeliti Republiku Hrvatsku zločinačkim planom Z-4 koji su vlasti Republike Hrvatske (personificirane predsjednikom Tuđmanom) potpisale, dok je ratni zločinac Mile Martić odbio potpisati mogućnost da Republika Hrvatska od jedinstvene nacionalne države hrvatskog naroda postane konfederacija s podijeljenom vlašću između legalnih hrvatskih vlasti, i pobunjeničkog velikosrpskog režima koji bi dobio političku, ekonomsku, kulturnu, i teritorijalnu autonomiju, a Srbi bi postali konstitutivna nacija u Hrvatskoj.

Ono što nije uspjela u Hrvatskoj, uspjela je u Bosni i Hercegovini kada je međunarodna zajednica Daytonskim sporazumom, i Pariškim mirom, ukinula Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i njezin Ustav, i podijelila Bosnu i Hercegovinu između srpskog agresora i osvajača, i žrtve agresije i genocida, legaliziravši genocidnu tvorevinu, tzv. Republiku Srpsku.

Na koncu je Europska unija minimalizirala srpske zločine tako što je reducirala područje genocida u BiH na Srebrenicu, jer je Europski parlament uveo spomen-dan samo na obljetnicu genocida u Srebrenici iz 1995. godine, ali ne i genocida za veliku Srbiju u Bosanskoj krajini (Banjaluki, Prijedoru, Kozarcu, i srpskim koncentracijskim logorima Keraterm, Trnoplje i dr.), zatim u Posavini, posebno u Brčkom, i dolini Drine, primjerice u Foči i drugdje. O trogodišnjoj opsadi Sarajeva, i ubojstvu 10.000 Sarajlija tijekom opsade Karadžićevih hordi da se i ne govori.

Žalbeno vijeće haaškog suda odbilo je u dokaze uvrstiti dokumente tzv. Savezne Republike Jugoslavije o sjednici vojno-političkog vrhovništva u Beogradu, na kojoj je odlučeno o evakuaciji srpskog življa iz okupiranih područja Hrvatske za vrijeme Oluje, izuzev istočne Hrvatske.

Treba podsjetiti da je Tuđmanov izaslanik Hrvoje Šarinić posjetio Miloševića uoči Oluje, i obavijestio ga o predstojećim hrvatskim oslobodilačkim operacijama, kao i o činjenici, da je Slobodan Milošević na tajnom sastanku s Franjom Tuđmanom u Karađorđevu, 1991. godine, rekao da ga hrvatski Srbi ne zanimaju, ili drugim riječima, ostavit će pobunjene Srbe na cjedilu nakon što se provede podjela Bosne i Hercegovine.

F. Tuđman je u proljeće godine 1991. tražio sastanak sa Slobodanom Miloševićem zbog problema pobunjenih Srba, sastanak koji je organizirao Stjepan Mesić sa svojim jakim vezama u Beogradu (poslije se na haaškim suđenjima saznalo da je doušnik Kontraobavještajne službe JNA), međutim, umjesto o pobunjenima Srbima, tajni razgovor je skrenuo na pitanje podjele Bosne i Hercegovine koju je S. Milošević predlagao, i o čemu su se oba predsjednika sporazumjela, te je hrvatski predsjednik o tome odmah obavijestio vođu parlamentarne oporbe u Hrvatskoj, Ivicu Račana (SKH-SDP), koji se s podjelom odmah složio, i Predsjedništvo vladajuće Hrvatske demokratske zajednice.

Tijekom Oluje se vidjelo da je Slobodan Milošević ostavio pobunjene Srbe u Hrvatskoj na cjedilu, jer vojska tzv. SRJ nije intervenirala. Predradnje za to izvršene su uoči Oluje kad je srpski vođa poslao u okupirana područja generala Mrkšića (krvnika iz Vukovara) koji je izvršio razoružanje pobunjeničke srpske para-vojske, oduzevši joj najmodernije naoružanje, i dobrim dijelom teško oružje koje je povučeno u okupirani dio Bosne, i Srbiju.

Da ne može ni teoretski biti riječ o etničkom čišćenju Srba s hrvatske strane u Oluji govori i podatak da je velikosrpski režim povukao dio srpskih civila u okupirane dijelove istočne Hrvatske (u područje Vukovara), što znači da nije bilo „deportacije“ i etničkog čišćenja s hrvatske strane, jer kakva bi to bila deportacija s okupiranih područja na okupirano područje.
Međutim, unatoč tajnim sporazumima na relaciji Pantovčak-Dedinje, srpska je strana (službeni Beograd) odmah na početku Oluje startala medijsku propagandu o „etničkom čišćenju Srba“, što je prihvatila dio međunarodne zajednice – tako je međunarodni posrednik i švedski diplomat Carl Bildt još prije završetka Oluje tvrdio da hrvatska strana u Oluji etnički čisti Srbe. Kasnije je taj stav pretočen u optužnicu haaškog tužiteljstva (uz podnošenje „dokaza“ od strane udbaškog doušnika i četnika, tajnika samozvane vlade tzv. Republike Srpske Krajine, Save Štrbca (miljenika protuhrvatske Hrvatske televizije), koju je prihvatila Račanova koalicijska vlada, a general Gotovina se morao sklonit na sigurno da ne bude uhićen od strane veleizdajnika. Sanaderova koalicijska vlada je poslije hvatala generala Gotovinu za kojim je Interpol raspisao policijsku tjeralicu, tako da se našao zajedno na istoj tjeralici s odbjeglim srpskim koljačima, generalom i krvnikom Mladićem, i manijakom Radovanom Karadžićem, a na koncu ga je i izručila haaškom sudu, što je bio preduvjet Europske unije da započne monolog Bruxellesa sa Zagrebom o pristupanju u članstvo ove umjetne tvorevine Novog svjetskog poredka.

Do tada je u javnosti međunarodne zajednice prevladalo mišljenje da se o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije radilo o „građanskom ratu“, a ne o velikosrpskoj agresiji, unatoč činjenicama da je čak i OUN i Vijeće sigurnosti govorilo o „srpskom etničkom čišćenju“, „velikosrpskoj agresiji“, i o „genocidu za veliku Srbiju“. Nakon toga je stvoreno svjetsko mišljenje da su sve strane u sukobima i ratovima na području bivše Jugoslavije podjednako krive, da su i jedni i drugi agresori i žrtve, t.j. da je i agresor žrtva, a žrtva da jest ujedno i agresor, što je, naravno, sotonsko izokretanje istine, i stvarnosti, odnosno krivotvorenje povijesnih činjenica.

Iza svega stoji nitko drugi nego u međuvremenu stvorena Svjetska vlada (bankar Zoellick je na sastanku G-20 prije dvije godine javno rekao da je Svjetska vlada počela radit), i krug tzv. međunarodnih bankara s Wall Streeta, i njihove privatne i urotničke organizacije tipa krovne organizacije Komitet 300, i Kraljevski institut za međunarodne poslove (RIIA) sa sjedištem u Londonu (Chatham House), i njegova podružnica u gradu New Yorku – Vijeće za vanjske odnose (CFR), i organizacija Bilderberg. Šef Bilderberga, Henry Alfred Kissinger, zalagao se, i zalaže se, za podjelu Bosne i Hercegovine, i upravo ove mračne snage stoje iza optužnice protiv Oluje, jer time se, s jedne strane osvećuju Hrvatskoj zbog činjenice što su Olujom presječeni konci britanskih marioneta u Beogradu i „krajinskog“ režima, čime je britanski utjecaj u Hrvatskoj bio pao na nulu, a time i utjecaj Novog svjetskog poredka, a s druge strane je sotonizacija Hrvata dio plana Svjetske vlade o porobljavanju naroda, pa se krenulo od slobodarskih nacija poput hrvatske kako bi se i drugima utjerao strah u kosti.

Kriza i rat u bivšoj Jugoslaviji poslužio je Svjetskoj vladi da pokaže europskim narodima i Europi u cjelini, da će svi biti kažnjeni koji se dignu protiv Novog svjetskog poredka (The New World Order).

Ne treba zaboraviti da je Slobodan Milošević bio marioneta Wall Streeta i međunarodnih bankara, da je prvo bio predstavnik Jugobanke u New Yorku, a nakon toga postavljen od srpske tajne službe za šefa komunističke partije Srbije, i da je na tom položaju 1987. krenuo u velikosrpske pohode, s blagoslovom britanske vlade (i Srpske pravoslavne crkve), te da se prvo išlo na centralizaciju SFRJ, a kada su se srpskoj hegemoniji usprotivile zapadne republike, pala je 1991. u svjetskim centrima moći odluka da se ide na stvaranje Velike Srbije napadom na Hrvate i bosanske muslimane, i okupacijom i aneksijom hrvatskih i bosansko-hercegovačkih područja.

Treba podsjetiti da je Dr. John Coleman u svojoj knjizi HIJERARHIJA ZAVJERENIKA: KOMITET 300, iz 1992. godine, govorio o tome da zavjerenici iz kruga međunarodnih bankara planiraju uvesti „Svjetski sud“. Slijedeće, 1993. osnovan je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivšeJugoslavije, I.C.T.Y., koji je Republika Hrvatska i njen predsjednik Tuđman naivno prihvatio, čak, u sklopu OUN bila i suosnivačem tog instrumentaliziranog suda, misleći da će se isključivo suditi srpskom agresoru. Kada su Srbi obavili prljavi posao za Svjetsku vladu, konspiratori su šutnuli Slobodana Miloševića, i prepustili ga haaškom sudom u čijem je pritvoru vrlo vjerojatno i ubijen, 2006. godine, tjedan dana pred njegovu završnu riječ, i uoči objave presude.

O svjetskoj uroti i Novom svjetskom poretku govorio je u svom desetosatnom pledoajeu pred haaškim sudom i optuženi velikosrpski šovinist Vojislav Šešelj koji je tom sudu s pravom predbacio da je marioneta Svjetske vlade i Novog svjetskog poretka - u kojem se čine neviđeni zločini u povijesti od strane zagovornika Novog svjetskog poredka, a što se vidjelo na primjeru bivše Jugoslavije kada su iluminati prvo nahuškali Srbe da počine brutalne masakre i masovne zločine svake vrste, pred kojima se zgražao cijeli svijet, čak i srpski saveznici, da bi poslije optužili hrvatsku i bosansku stranu da su isti kao i srpski zločinci, i na kraju su međunarodni bankari sve poklopili, i preuzeli kontrolu nad područjem bivše Jugoslavije, danas neovisnih država kojima je u međuvremenu oduzet souverainitet, te više nisu neovisne. Prvo su Srbima dali pola Bosne koju su osvojili i etnički očistili, a poslije su im oduzeli Kosovo, a Hrvate kaznili što su oslobodili svoju zemlju – to je Novi svjetski poredak, ili novi fašizam!

Konačna osuđujuća presuda Anti Gotovini znači presudu Oluji, Republici Hrvatskoj, predsjedniku Tuđmanu, i hrvatskom narodu u cjelini, jer i optuženu Šestorku iz bivše Herceg-Bosne čeka osuđujuća presuda za agresiju na BiH, i etničko čišćenje Muslimana/Bošnjaka u hrvatsko-muslimanskim sukobima koje je prouzročio KOS JNA, i masonerija u svijetu liberalnog Zapada. U međuvremenu to neće imati impakta na Hrvate, jer vlast u zemlji drže veleizdajnici iz redova bivših komunista, i inače kriminalci udbo-mafije, koji rade na stvaranju nove tamnice naroda, 3. jugoslavenskog Reicha, a svaka Jugoslavija je istovremeno velika Srbija. Sve to pod plaštom priključenja Republike Hrvatske Europskoj uniji koja je i inače instrument Svjetske vlade (masonerije i tzv. međunarodnih bankara odnosno Wall Streeta i londonskog City).

Da je zemlja porobljena iznutra svjedoči i činjenica da je zabranjen hrvatski stijeg s povijesnim grbom, kao što je kineski komunistički okupacijski režim zabranio u Tibetu stijeg tibetanskog naroda.



Zabranjeni stijeg Tibeta

Treba podsjetiti da je HDZ došao 1990. na vlast koristeći se hrvatskim nacionalnim stijegom, da bi tri mjeseca nakon prvih višestranačkih izbora taj stijeg zamijenio s današnjim državnim stijegom Republike Hrvatske, i u novi Ustav, koji nije demokratski jer nije potvrđen na referendumu, unio u njegovu preambulu odredbu o tome da je hrvatska država stvorena na komunističkoj šumskoj skupštini ZAVNOH u Drugom svjetskom ratu, koji se narodu i javnosti prodaje kao tobože „antifašizam“. Sve u svemu, dva desetljeća hrvatske nezavisnosti je priča o sramotnoj izdaji bivših komunista koji se sami nazivaju „antifašistima“, kao što su komunisti izdali i u Drugom svjetskom ratu. Jednom izdajnik – uvijek izdajnik.

CBK


Post je objavljen 06.11.2012. u 17:00 sati.