Marketing
Od hrabrosti
Sve češće mi u zadnje vrijeme
ljudi pričaju
o mojoj hrabrosti.
A ja ih gledam u nevjerici.
Kako ? Hrabrost?
To je čuveno brave heart?
No kidding.
Nije mi jasno žele li me to
samo (o)hrabriti,
biti mi vjetar u leđa.
Ili negdje griješe.
Ili doista vide na meni,
nešto meni neopipljivo.
Ja recimo, čujem da mi je smijeh ostario.
Da se ne kotrlja više onako bezbrižno
Zakmardijevim stubama.
Da ću ga privezati svilenim ružičastim rupcem
za prvu lampu,
nekog će razveseliti,
a onda ću krenuti dalje i bez njega.
A nekad sam se njime oblačila i parfimirala.
Bio mi je maskota, moj predvodnik, moj biljeg na čelu.
I to je ono što me može preplašiti.
U Muzeju prekinutih veza
ja se zapravo nijedne prekinute ne mogu prisjetiti.
Sve do kojih mi je stalo, kucaju
u rijetkim susretima, mailovima, pozivima.
I ne osjećam tugu zbog tih
lajavih i prašnjavih eksponata
preživjelih.
Mislim si, preživjeli su.
I to je ono što me može užasnuti.
Zatvorila sam srce, kažem
ispod stoljetnih Matoševih kestena.
A znam da lažem.
Zablindirala sam ga.
Ni sama ga ne znam više otvoriti.
Pa takva, mudra, zablindirana, zakračunata,
prilazim nekim svojim neprekinutim vezama
ostarjelog smijeha i nesmješećim očima.
Pa djelujem hrabro.
Kao da mudrost mora biti ostarjela i nesmješeća!
Kao da hrabrost može biti mudra!
( što mi treba moja hladna hrabrost , i za koga se ja to čuvam )
A to otprilike izgleda ovako :
ja ležim potrbuške,
sve me boli jer sam upravo pala,
al mašem nogama,
kao namjerno sam malo ( pri)legla.
Bila sam ludo hrabra.
To je nešto sasvim drugo.
Kad se sjetim čemu sam izbjegla,
za dlaku pobjegla,
bude me onda zbilja, zbilja
strah.
Sanha Solhdoust
Post je objavljen 05.11.2012. u 22:04 sati.