Kotač ljudske civilizacije: 8 unutrašnjih zraka, odnosno prečki, a u prostoru između prečki su slike nekog od aspekata današnje civilizacije. Unutrašnjost kotača je bez sjaja, nepokretna i jasno mi je da je sve mrtvo. Kotač se strovaljuje niz jedan ne baš veliki vodopad i ostaje zaglavljen između stijena vodopada. Voda je bistra i svježa, teče nesmetano, ali kotač je zaglavljen. Unutrašnjost kotača je bez ikakvog života, jedino na gornjoj strani kotača stoji svećenik u dugačkoj bijeloj haljini, ali ne vidim mu glavu. I on je mrtav, ali govori.
San koji sam usnula te noći bio je, odmah mi je bilo jasno, zbog posebne čistoće i energije, poruka iz viših razina postojanja, kojih i koliko visokih ne znam. Isto tako ne znam zašto je poruka upućena baš meni.
Zašto „odmah mi je bilo jasno“? Koliko se sjećam, oduvijek je većina mojih snova bila lucidna , znači da sam svjesna da sanjam i svjesno mogu utjecati na tijek ili prestanak sna. Zadnjih tridesetak godina, ne samo da sam svjesna što sanjam, nego istovremeno i tumačim svoje snove.
Tako je bilo i te noći, na 22.1.2012 – dan referenduma o ulasku Hrvatske u EU.
Evo kako sam ja protumačila ovaj san: posve je jasno da je s našom civilizacijom gotovo, ali na koji će se način to desiti ne mogu zaključiti. Hoće li doći do sveopće kataklizme, ili će se nešto desiti samo među ljudima , ili nešto treće – ne znam.
Vodopad kojim protječe bistra voda simbol je protoka univerzalne životne energije, – znači ništa drugo nije mrtvo osim naše civilizacije. Sve živi dalje, kreće se, samo je naša civilizacija zaglavila, nema pročišćavanja, nema više snage – mrtva je.
Svećenik, koji govori mada je mrtav, simbolizira religiju kao takvu – i ona je mrtva, pa govor nema nikakvog smisla, jer više nema pravog sadržaja, a i nema ga tko čuti.
San je bio toliko jasan, pun energije i izvjesnosti, doživljaj je bio toliko intenzivan i na mene je utjecao tako da mi je sve, osim mojih najbližih, postalo potpuno nevažno, nevrijedno truda – pa tako i pisanje ovog bloga.
Potpuno je, u suštini, svejedno što se konkretno dešava u svijetu,hoćemo li mi ući u EU, koja politička opcija vodi zemlju, a naročito su mi se kao posve nevrijedni moje energije i vremena činili naši političari.
Ne mogu se sjetiti neke naše riječi koja bi bolje, ili bar toliko, objasnila stanje mog duha kao engleska riječ „overwhelmed“. Mjesecima sam bila,možda, preplavljena, ili shrvana, ili prožeta energijom i porukom ovog sna.
No, vrijeme ipak nosi svoje, život ide dalje i, mada znam da je san san otkrivenja i da je sudbina naše civilizacije izvjesna u smislu nestajanja, nema vremenskog određenja, jedino sam sigurna da se to neće desiti za mojega života. Promjene koje će se dešavati biti će najprije na duhovnom i mentalnom planu.
U tom smislu, svi imamo dužnost i obvezu, u skladu sa svojim mogućnostima i znanjem, da, dokle god da trajali, naš život i svijet pokušavamo činiti boljim, pravednijim, zdravijim i osvještenijim.
Post je objavljen 03.11.2012. u 03:38 sati.