Ovaj blog se ne odnosi na moje drage prijatelje, poznanike i ostale blogere koji prate moje piskaranje na blogu. Ovaj blog se odnosi na pojednice (vjerojatno će se prepoznati).
Ona čita moj blog. I još mi se hvali da ga čita. Ja kažem ok, ako blog želiš čitati - čitaj, ali molim te nemoj mi reći da ga čitaš. Taj detalj jednostavno ne želim znati. Jer jednostavno imam već film što se onda događa kad ga pročita.
Poznati su mi ljudi takvog kalibra koji uživaju čitati blogove ljudi koje poznaju. Pogotovo ako je to i samo djelomično osobni blog. E to je specijalna delikatesa.
Ne čitaju ga zato što ih zanima moj život, moji osjećaji, moji problemi i moja svakodnevnica. Već zato što nemaju pametnija posla, zato što imaju beskonačno mnogo vremena, zato što imaju svoj vlastiti život koji im je predosadan i totalno nezanimljiv pa se moraju baviti tuđim životima. U štetno prevelikim dozama slobodnog vremena i nedostatku bilo kakvih životnih aktivnosti jednostavno se naslađuju tuđim životima koji nisu njihovi, stvarajući scenarije u svojoj glavi kako je to baš tako ili kako bi moglo biti. Izuzetno "volim i cijenim" ljude koji se iz kuće ne maknu a znaju sve. Ne samo da sve znaju, nego znaju sve detalje, kada, kako, s kim, s čim, zbog čega. Znaju tolike detalje o tuđim životima da vjerojatno ni onaj čiji je to život sam ne zna toliko o sebi i svom životu.
To su talenti samo takvi s totalno krivim radnim mjestom. Mislim da bi se nekakva detektivska agencija usrećila upravo s takvim personalom. Konačno bi bio otkriven njihov talent, spojili bi ugodno s korisnim. Stekli bi slavu, bogatstvo, ovako trunu bezizražajno u nekoj firmi i bakću se sami sa sobom u svoja zida pretačući iz šupljeg u prazno s ekipom istomišljenika i inih dokoličara. Život im prolazi kao pijesak kroz prste. Jadni, niti ne primjećuju da su živi.
Morala sam ovo izbaciti iz sebe na ovaj način jer da krenem osobno, direktno u lice - ne znam kako bi završilo kada bi krenula bujica gnjeva iz jednog škorpiona koji često ono što treba reći ne zna upakirati u celofan i staviti mašnu, već samo puca - pa tko preživi - preživi. Tako da bi posljedice mogle biti kobne za dotičnu personu/e.
Na kraju, draga, čitaj i dalje moj blog jer će biti dosta sočnih detalja iz mog osebujnog života. Detalja koji su vrlo interesantni pogotovo uz nedjeljnu kavicu. Blog koji jamči jedan iznimno dobar film prema istinitoj priči. Čitajući ovo, možda se osoba prepozna a možda i ne. Ali, znate što, briga me za takve osobe, ponekad mi ih je iskreno žao gledajući ih kako se koprcaju u vlastitoj kaljuži.
Dobar tek ...
Post je objavljen 02.11.2012. u 20:35 sati.