Jakost ljubavi
Mislim da je sedma, ne nije točno, osma je boca počela kružiti između nas, kad se do klupe na kojoj su neki iz društva sjedili, a dugi stajali oko nje, dovukla Jelica.
- Što ćeš ovdje? - upitao je namrgođeno Gojko.
- Došla sam vidjeti što je s tobom - nesigurno je odgovorila Jelica. – Skuhala sam ručak.
- Evo - podsmješljivo je rekao Gojko - sjedim, pijem.
Mi, svi ostali, šutjeli smo i promatrali događaj. Jelica se često znala ubaciti u naše staro cugersko društvo. Visoka i širokih ramena, snažne i lijepo oblikovane stražnjice sapete u trapericama, grubog lica, podozrivog pogleda, bila je
sušta suprotnost Gojka sa kojim je posljednju godinu živjela. Gojko je otvoreno gledao u svijet i život, ne skrivajući svoj nabusiti prezir ni prema kome i ni prema čemu. Nije znao za diskriminaciju: mrzio je i prezirao sve od reda. Osim cuge.
- Sjedni - zapovjedio je Jelici. - I potegni malo.
Jelica je pokretom koji je odavao silnu žeđ jezikom brzo preletjela preko usana, dok joj se pogled zabio u bocu, svrdlajući je. Zatim je nesigurno pogledavala nas ostale, jedva se suzdržavajući zgrabiti bocu. Čekala je naše odobrenje. Kao što je i red.
- Uzmi - rekao sam joj. - Ja častim. I biti će još.
- Neće za nju - rekao je Gojko. - Neka malo potegne i marš kući. Ima ona pametnijeg posla.
Ništa nisam rekao. Nitko ništa nije rekao. Znali smo, da su to samo prazne riječi. Razbacivanje mačizmom. Vidjeli smo to stotinu puta, a i još ćemo stotinu puta vidjeti, znali smo. Njih dvoje, Jelica i Gojko, oboje pijani, kako teturajući odlaze kući, dok mrmljaju psovke. Jer ići kući, značilo je suočiti se sa demonima noći, koji su iskakali u groznim snovima, pa im ni uzajamno tješenje nije ništa pomoglo.
Nitko među nama nije točno znao kad je otpočela njihova ljubavna priča. Jelica se odjednom stvorila među nama, sjedeći uvijek uz Gojka i otpijajući iz boce kad bi red došao na nju. Pili smo u malom parku, vrlo zgodno smještenom pored raskršća, u samoj blizini jednog vinskog podruma. Podrum u blizini, a opet zaštićeni od moralizatorskih pogleda malograđana. Vino je bilo jeftino i nije bilo sasvim loše, dalo ga se piti. Kako nitko među nama nije radio i nije imao stalne prihode, taj je podrum postao naša svetinja. Za malo para utapali smo svoje jade u vinu, ne uspijevajući ih zauvijek utopiti. Jer pijanka bi prestala, podrum bi zaključao vrata i mi smo morali teturati kući. A toga smo se svi, ne samo Gojko i Jelica, užasavali. Otići kući, ne imati pored sebe bocu, a znati da će te u gluho doba noći, obično između dva i tri, probuditi nagli trzaj tijela, dok će utroba se komešati, bolno vrištati, a jutro, kad ćemo moći izjuriti u svijetlost dana u potrazi za pićem, čiti se tako dalekim, beskonačno dalekim. Kad li će već jednom svanuti? Kad će već jednom ova prokleta noć pretvoriti se u dan?
Dok je boca kružila između nas, nismo se opterećivali tim crnim mislima. Vino je bilo dobro, mirisalo je na sunce i toplu zemlju i jug i uživali smo u njemu. Znali smo, da su bačve s vinom stigle u podrum tek jučer navečer, kasno i vlasnik podruma još nije stigao krstiti vino vodom. Pa smo pili pomamno i razdragano, zahvalni sretnoj okolnosti, što, za promjenu, imamo love.
Od trenutka kad nam se Jelica pridružila, nitko od nas nije napustio park, pretrčao preko ceste i u podrumu kupio vino. Taj je posao obavljala Jelica. Onaj koji je plaćao rundu, jednostavno bi joj tutnuo lovu u ruke i promrsio:
- Požuri!
Jelica je poslušno ustajala, bila je žedna, njena je žeđ bila vječna baš kao i naša, neugasiva. Držeći dvije boce čvrstim stiskom znojavih ruku, napuštala bi nas, dok bi mi, naravno, svi gledali u njenu stražnjicu koja se pohotno migoljila sapeta uskim i izlizanim trapericama.
- Ne gledajte joj dupe! - svaki bi put rekao Gojko. – To dupe pripada meni.
Ali u stvari nije mario, ni za što nije mario, osim za dolazeću cugu. Baš kao i mi ostali. Sad su bile zaboravljene noćne muke i samo bi ponekad oštro i bolno sijevnulo sjećanje na njih, kojeg bi brzo otjerali jednim podužim gutljajem.
Dan, je odmicao, Jelica uvijek iznova odlazila i vraćala se s bocama, dok bi mi, muškarci, iskoristili njeno odsustvo i mokrili napola sakriveni obližnjim rijetkim drvećem i grmljem. Gdje je mokrila Jelica, nismo znali, pretpostavljali smo da ima svoje tajno mjesto. Jer nitko nije u stanju toliko tekućine uliti u sebe, a da ne mokri. To smo znali. Osjećali.
Sunce se već primicalo brdu, kad se to dogodilo. Jelica se žurno vraćala u park donoseći nam još dvije boce, kad je odjednom posrnula i pala. Onako pijana, smogla je snage podignuti jednu ruku u zrak i spasiti jednu bocu s dragocjenom tekućinom, ali se druga uz glasan zveket razbila, vino se prosulo, vreli ga asfalt upijao, a opojni miris dražio nam je nozdrve.
- Kučko!!! - Gojkov vrisak nas je svih prenerazio. - Kučko!
- Nisam kriva - zamucala je Jelica nespretno pokušavajući ustati.
- Nego, tko je kriv? - zarežao je Gojko prilazeći joj. - Sveti Ilija?
Smijali smo se njegovoj doskočici gledajući ga kako se saginje prema Jelici. Svi smo očekivali da će joj pomoći ustati, ali Gojko uzme bocu iz Jeličine ruke, a drugom je rukom, nadlanicom, raspali preko usta.
- Idući ćeš put paziti kako hodaš!
- Nisam ... - započne Jelica, ali je Gojko već zamahnuo i drugi je snažni udarac izazvao potok krvi iz njenog nosa.
- Ne proturječi mi, kučko!
- Molim, nemoj ...
Gojko je udarao i kao da nije mogao stati. Gledali smo to i nismo se miješali. To su njihove stvari. Nisu naše. Nemamo se pravo miješati.
Udarci su pljuštali po ležećoj i skvrčenoj Jelici, koja se previjala na asfaltu. Nastojala je postati što manjom, ali onako krupna nije za to imala nikakvog izgleda. Povremeno bi se Gojko umorio, zastao, čak potegao iz boce, pa ponovo udario. A onda mu sinula đavolska ideja.
- Liži! - zapovjedio je pruživši stopalo u smrdljivoj tenisici Jelici ispred krvarećeg nosa. - Liži, ili ću ubiti boga u tebi.
I Jelica je lizala Gojkovu smrdljivu tenisicu, dok su joj suze tekle niz krvlju umrljano lice, a tijelo joj podrhtavalo u bolnim grčevima.
Pitaš me, zašto ti pričam sasvim uobičajenu i svakodnevnu priču? Pa nije baš svakodnevna. Jer pazi ovo: prije nekoliko dana dođem ti ja pored one iste klupe s bocom u ruci, a kad tamo sjedi Jelica, Gojka nema i Jelica ponosno prepričava događaj društvu sa kojim pije, a koje nije imalo sreće prisustvovati događaju.
- Oprostili smo jedno drugom - završila je s pričom i nagnula iz boce, pa dodala sasvim uvjereno, nadlanicom obrisavši usne: - Jaka je naša ljubav! Sve će pregrmjeti!
Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 01.11.2012. u 13:57 sati.