Marketing
Dodoma, mosorskog
Eh da sam pravi Dalmatinac od formata s lančićem oko vrata, svakog bi jutra, čim stupim na verandu popio jednu bevandu i njuškao lavandu, ali kako se nekim nesretnim spletom okolnosti ne uklapam u petparačke stereotipe koji u novokomponiranim klappop pjesmuljcima pršte ko kokice iz aparata, čitav se moj jutarnji ritual sastoji od jednog najobičnijeg pozdrava Suncu.
Prvi pogled prema izlazećem Suncu ujedno je i pozdrav planini, točnije rečeno - planinama. Za zimskih jutara sunce će se sramežljivo ukazati iznad Omiške Dinare i Biokova, proljetna će praskozorja krenuti s Mosora, a vrelinu ljetnih dana najavit će sure litice Kozjaka. Stoga za ove planine koje okružuju moj mikro-svijet imam posebne nazive - planina ljetnog Sunca, planina proljetnog Sunca i planina zimskog Sunca. Jesen je nekim čudom ispala iz sunčano- planinskog kolopleta. Mosor bi naravno mogao biti i planina jesenskog sunca, ali oprosti jeseni, proljeća su mi ipak milija. Možda će se u budućnosti neke stvari promjeniti, ali za sada je tako kako je.
Uputili smo se dakle još jednom na planinu proljetnog Sunca bez velikih ambicija, tek toliko da nam gojzerice ne upadnu u depresiju ormarića za cipele. Istina, potajno sam navijao da ću ovoga puta uspjeti "skoknuti" barem do Vickova stupa, ali sam se morao prilagoditi željama većine, što se naposljetku i nije pokazalo lošom odlukom.
Ne samo zbog jednoga kamionskog mamlaza koji nas je umalo pokupio kod one smiješne okuke-okretišta koja razdvaja donje Sitno Gornje i gornje Sitno Gornje, već zbog toga što ljude koji (još uvijek) nisu planinarski rastrojeni nije poželjno već kod prvog izleta ubijati žestokim usponima.
Stoga smo se odlučili na bezbrižnu šetnjicu do Doma ili kako se kod nas to obično izgovori bez razdvajanja - "Dodoma". Koliko se ja razumijem u zemljopis, Dodoma je glavni grad Tanzanije, a uvjeren sam da ni sami Tanzanijci nisu svjesni tajne veze između njihove prijestolnice i tamo neke planinice na brdovitom Balkanu.
Već na samom početku uspona naišli smo na živu legendu mosora - bijelog tovara koji se iz nekog začudnog razloga zove - Škegro.
Za razliku od većine planinarskih domova, na Kozjaku primjerice, do čijih se ulaznih vrata doslovno može doći automobilom, na Mosoru to nije slučaj. Ukoliko nemate privatni helikopter, morat ćete se znojiti barem pola sata, najviše četrdesetak minuta. Nevjerojatno mnogo planinara-pripravnika već pri prvom usponu ovom stazom zaziva izgradnju žičare Dodoma, ali na sreću, njihove se želje još dugo neće uslišiti.
Istina, Škegru bi takva žičara zasigurno obradovala i omogućila mu zasluženu magareću mirovinu jer ovako na svojim leđima svakodnevno mora Dodoma prenijeti nevjerovatnu količinu piva, vina, sokova, fažola, kupusa, kobasica, bunceka, kruha, ulja, brašna, soli, papra, kave, klinčića, muškatnih oraščića i raznih drugih đakonija.
Stoga ako ikada budete u prilici doći Dodoma i osladiti se nekom od mosorskih delicija, znat ćete kome se trebati zahvaliti.
Mosorski kamen je plavičasto-siv.
Neobična boja za planinu, ali tko zna, možda je to samo odsjaj zbog blizine mora. I to sunce koje ga nemilosrdno prži za ljetnih mjeseci, kao da ga mrvi i peče pa postaje krt i lomljiv, osobito na mjestima kojima prolaze bujice vode kad se kiše sliju na mosorske padine.
No, svako more ima i svoje otoke, pa tako i ovo kameno, mosorsko. Plodno polje koje se zazelenilo i pružilo prema Dubravi upravo se doima poput otoka.
Ako ništa drugo Dodoma mosorskog vrijedi protegnuti noge samo zbog ovakvih pogleda.
I naravno, Udomu smo popapali zasluženi sengvidž i popili čaj od planinskih trava i za mnoge je to bio emocionalni vrhunac uspona. No, ipak sam uspio u svome naumu da ekipu barem malko "poćeram" uzbrdo! Naime, tek dvadesetak minuta Oddoma potrebno je za uspeti se na Istarsku glavicu, stjenoviti humac koji se tako zavodljivo smješka iznad Ljuvača, predjela na kojem se nalazi planinarski dom. E sad, otkud Istarska glavica u srcu Dalmacije?
U doba kad je otac splitskog planinarstva Umberto Girrometa gradio dom na Mosoru, čitavo ovo područje bilo je golo i pusto, tek su rijetke travčice i grmići nicali iz opasnih škrapa.
Zahvaljujući Društvu Istrana i Primoraca, koji su već te davne 1934. godine i te kako bili ekološki osvješteni, zazelenilo se na tisuće borova. Upravo zbog tih ljudi, nekoć bezimeni vrhić dobio je naziv "Istarska glavica", a danas svi zajedno možemo uživati u rezultatima njihovog rada. Hvala Istrani, hvala Primorci!
Zapravo, ovaj post pišem ponajviše kako bi animirao mnoge koji danas dolaze na Mosor samo Dodoma, da bez straha naprave još tih nekoliko koraka i popnu se upravo do Istarske glavice. Jednostavno, nije pravedno da je taj vrh na neki način (p)ostao zanemaren, jer oni "pravi" planinari najčešće hitaju prema mosorskom grebenu i najvišim vrhovima, dok se "domaši" uglavnom zadovolje žnjopanjem smokija i igranjem bagmintona na ledini Ispodoma.
Pa eto, dobro je u svemu što u životu radimo napraviti "korak više" kad god je to moguće, jer nas vrlo često taj samo jedan "korak više" može odvesti do nesućenih visina.
Post je objavljen 01.11.2012. u 11:37 sati.