Sjećam se jednog jednog petka a nakon toga je došao vikend. Poslije toga ponedjeljak.
To su bila tri mučna dana borbe. Moje osobne borbe između doba i zla. Moje osobne borbe u glavi, borbe što će prevladati i što je jače. U ta tri dana pakla od života ne znam više ni sama što je pobijedilo, možda samo moji živci.
Bila sam kod pedijatra i sin mi je dobio uputnicu za hematologa.
Sjećam se, stajala sam tamo ispred njega s tim listom papira u rukama. On mi je nešto pričao, ja sam ga slušala ali nisam čula ni riječi što je rekao. Držala sam taj papir u ruci i svijet se okretao oko mene, gore, dolje, lijevo, desno, svakako.
Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati svojim očima što vidim i što piše na tom papiru. Taj i taj upućuje se na hemato onkološki odjel, molim za pregled i mišljenje.
U sekundi mi je prošlo bezbroj stvari kroz glavu, bezbroj scenarija, svakakvih - uglavnom loših. Bila sam očajna i jadna.
U glavi mi je tutnjala borba. Lijeva strana mi kaže, nije to ništa, to je samo pregled, ne može biti ništa, ja jednostavno ne prihvaćam ništa od toga, ne prihvaćam nikakvu bolest, ne priznajem je. Uvjerih samu sebe da to stvarno nije ništa i onda mi se javi paklena desna strana i samo mi baci bubu, a što ako ipak nešto je?
Ne, ne nije, ne može biti! A što ako ipak je?
Ma nije, ne priznajem bolesti, ne prihvaćam ih i gotovo! A što ako ipak je?
Tri dana sam ludila po kući sa svojim unutranjim borbama, ludila sam sama sa sobom.
Dala sam si svojski truda da to ignoriram, da na to ne mislim. Onda sam opet sjela sama sa sobom i pokušala raščlaniti situaciju, ok - idemo redom, bez crnih misli do ponedjeljka, kad obavimo pregled znat ću na čemu smo a onda ćemo sukladno sa situacijom postupati dalje.
Tri noći nisam spavala, tri dana nisam imala okusa u ustima, što god sam stavila u usta samo sam gutala, bila sam jednostavno luda od bespomoćnosti. Došlo mi je da pobjegnem negdje daleko i samo da vrištim iz petnih žila.
Ne znam ni sama kako ali uz strašnu borbu same sa sobom i svojim mislima uspjela sam utihnuti u sebi taj glas zla, a što ako ipak nešto je?
Izgurala sam nekako do ponedjeljka, obavili smo pregled brzinom svjetlosti, lijepo se pozdravili s liječnicom i još brže pobjegli van iz zgrade. Nije bilo ništa, svom srećom, ipak je dobro pobijedilo.
Odahnula sam od ludosti, od razmišljanja, od brige od svega. Osjetila sam cijelim tijelom kako sam se opustila, kako je prošla napetost. Sigurna sam da je to bila do sada jedna žešća moja borba između dobra i zla, jedna gadna borba u mojoj glavi sa samom sobom...
Post je objavljen 03.11.2012. u 14:14 sati.