Marketing
Evo mene opet!
Ovo što je slijedi je moja priča objavljena u Bjelovarskom listu pa se nadam da ćete tu steći dojam o tome kako sam ja zapravo
završila tu gdje sam sada i zašto....
OD KLOKOČEVCA DO NOVOG ZELANDA
Zovem se Eva Pemper i rođena sam u Bjelovaru 10. listopada 1982. godine. U Klokočevcu sam pohađala prva 4 razreda osnovne škole jer sam i tamo živjela, a nakon toga sam sljedeća 4 razreda završila u 2. O. Š. u Bjelovaru. Zbog želje za nastavkom školovanja i nakon srednje škole, upisala sam Opću gimnaziju u Bjelovaru koju sam završila vrlo uspješno s odličnim uspjehom i onda sam se odlučila za upis Agronomskog fakulteta u Zagrebu iz razloga nastavka obiteljske tradicije proizvodnje kupinovog vina te sam iz tog razloga na 3. godini fakulteta i odabrala smjer VVV (voćarstvo, vinarstvo i vinogradarstvo).
Tijekom fakulteta živjela sam u Zagrebu i nakon 9 odslušanih semestara, apsolvent sam bila vrlo kratko, nekih 6 mjeseci nakon čega sam vrlo brzo i diplomirala. Tema mog diplomskog rada je bio ekološki uzgoj jagoda na plantaži u Horvatima.
Tijekom studija bila sam mišljenja kako neću imati problema sa zaposlenjem s obzirom da bi Hrvatska trebala imati potrebu za agronomskom strukom. Međutim, ipak nije bilo tako.
Bacila sam se na traženje posla i to je bilo to. U sve 4 godine mog života u Hrvatskoj nakon diplome dosada svi poslovi koje sam radila bili su vezani uz struku, međutim, sve je to bilo nešto što ne funkcionira kako treba. Ili su to bili propali projekti gdje su glavni i odgovorni nakon nekoliko mjeseci mog truda i rada u tim firmama odlučili da ipak ne može taj projekt opstati jer su novci koji su dobiveni ne zna se gdje i dalje se ne može. Neću zanemariti činjenicu da sam u jednoj firmi tako radila 6 mjeseci bez plaće i nisam još uvijek ništa dobila, a u drugoj sam radila prvih 6 mjeseci s plaćom i sve je bilo odlično, a nakon toga 3 mjeseca bez plaće. Za to vrijeme sam živjela u Zagrebu i jednostavno nisam više mogla da ne radim bez kune jer život košta, a nitko te od njih ne pita da li ti imaš kako doći na posao i sa čime si kupiti ručak taj dan na poslu s obzirom da ti ne isplaćuju plaću i još očekuju od tebe da odradiš sve svoje zadatke kako treba, u rokovima i da ne ispituješ puno. Mislim, stvarno, za to nemam komentara. U sve te 4 godine rada po tim firmama paralelno sam konstantno tražila posao po internetu na stranicama koje imaju oglase za posao, po Narodnim novinama i ostalim medijima koji oglašavaju takvu vrstu oglasa. Činjenicu da sam cijelo to vrijeme radila za mizernu plaću i da su ljudi bez srednje škole na nekim poslovima zarađivali više od mene neću niti spominjati. U svoje sam školovanje uložila toliko tisuća kuna da bi mi s tom plaćom trebalo nekih 6 godina da vratim uloženo da bih tek onda mogla početi zarađivati, znači kada?! S nekih 35 ha ha ha, sada mi je to već presmiješno i poprilično tragikomično…
Vrlo je važno spomenuti da sam se uz te poslove stalno i obrazovala, kao npr. tečajevi stranih jezika, razni tečajevi informatike na internetu i sve ostalo što ide uz to, kako bih bila sigurna da imam tim poslodavcima što ponuditi. Čak sam za vrijeme fakulteta i sama isfinancirala 2 mjeseca stručne prakse u Antalyi (Turska). Tamo sam u vrlo uglednom Institutu za šumarstvo, ekologiju i tlo radila u laboratoriju na eksperimentima vezanim uz tlo plus još dosta terenskog posla. Sa mnom su tamo bili vrlo zadovoljni i za to posjedujem i preporuku od direktora tog Instituta. To je uvijek zapelo za oko mnogim poslodavcima, ali nitko to nije baš vrednovao previše. Dakle, imala sam i to što dosta kolega s mog fakulteta nije imalo u svom životopisu, ali ako to nije previše zainteresiralo niti moj fakultet da me u tome poprate ili da se barem interesiraju što sam tamo radila, da prenesem nešto budućim generacijama, onda ne mogu očekivati niti da bi to zainteresiralo poslodavce.
Vraćam se dalje na činjenicu stalnog traženja posla i slanja zamolbi i životopisa. Ne mogu ni sama nabrojati na koliko sam adresa poslala svoj životopis i zamolbu za posao, to je vjerojatno troznamenkasti broj. Rezultati su uglavnom bili takvi da ili nije bilo uopće odgovora na moju zamolbu, što je bio i najčešći slučaj, ili je odgovor bio nešto u stilu, zahvaljujemo vam što ste nam se javili, međutim, trenutno nemamo potrebu za vašim kadrom ili da je mjesto već popunjeno. Ako sam dobila odgovor da dođem na testiranje to je u većini slučajeva bilo nešto što se već znalo tko će dobiti taj posao što je samo bilo vrlo ponižavajuće za nas koji smo tamo dolazili i trošili novac kako bismo doputovali na mjesto testiranja. Na te sve dolaske na testiranja, na ovjeru hrpe papira, vađenje dokumenata i poštarine sam sigurno u periodu od 4 godine potrošila 2 prosječne hrvatske plaće koje ironično nisam imala gdje zaraditi.
Nema Ministarstva u Hrvatskoj ili neke druge ustanove koja ima veze s poljoprivredom ili veće firme, tipa „Agrokor“ kojima ja nisam poslala svoju zamolbu za posao ili se javila na oglas kada bi ga objavili. U Ministarstvu poljoprivrede i Agenciji za plaćanja u poljoprivredi sam više puta bila na razgovorima, ulazila u uže krugove, prolazila sve moguće testove, od testa inteligencije, znanja, opće kulture, engleskog i svega toga, dolazila do zadnjih ljudi koji su ostajali za intervjue, slušala riječi Vi ste baš super, dosta toga znate, zadovoljni smo s vama, bit ćete uspješni, bla bla bla, i onda na kraju ništa od toga (samo da spomenem da 90 % zaposlenika tih institucija ne bi znali riješiti taj test za koji oni očekuju da ga ja znam kako bih se tamo zaposlila, pa to je sramota…) jer Eva nema taticu i mamicu u politici ili na nekim drugim pozicijama koji bi mi mogli srediti posao, ali neki drugi ljudi imaju i to je uglavnom završavalo još jednim pismom tipa hvala, javite se opet, koje je završavalo u mojoj ladici s ostalim takvim pismima, ali u toj ladici više nakon nekog vremena nije bilo mjesta i to je bila ta kap koja je prelila čašu….
Počela sam misliti već da nešto sa mnom nije u redu pa sam čak otišla u Hrvatsku Mensu i platila testiranje da vidim o čemu se radi pa kad su mi stigli rezultati, imala sam što i vidjeti, ne da sa mnom nešto nije u redu nego sam ostvarila zavidne rezultate. Dakle, ipak nešto sa sustavom ne funkcionira koji ne želi mlade i obrazovane ljude, koji želi nekoga s kime će moći manipulirati nekoga za koga će mu netko reći da ga mora zaposliti. Mislim da je takav način razmišljanja i trenutni rezultat stanja u Hrvatskoj kojeg sada mogu čitati samo na vijestima…
Prije svega vrlo je važno da spomenem da ja obožavam Hrvatsku i da je to jedino mjesto na svijetu gdje ja želim živjeti i osnovati obitelj, ali sam shvatila i odlučila da negdje drugdje moram otići zaraditi novac da bih u Hrvatskoj mogla dobro i kvalitetno živjeti i nastaviti svoju obiteljsku proizvodnju što mi je i jedini cilj cijelog mog života jer to je ono što ja istinski želim u životu raditi. Ja sam neopisivo žalosna što sam morala otići i što nisam u svojoj domovini mogla ostvariti ono što sam oduvijek sanjala…
Počela sam s potragom, gdje drugdje nego na internetu, za nekom zemljom gdje bih to mogla ostvariti. Prvi mi je izbor bio Australija, međutim nakon nekoliko mjeseci kopanja, traženja i slanja zamolbi, istraživanja mogućnosti za vizom vidjela sam da je to poprilično teško i gotovo nemoguće, ali nisam odustala i onda sam naišla na ponude za vize za Novi Zeland. Prebacila sam se na potragu za tim i nakon dosta traženja i svega našla sam agenciju na Novom Zelandu koja zapošljava imigrante i koja mi je ponudila da s njima potpišem Ugovor i da mi pronađu posao. To je trajalo vrlo kratko jer s mojim životopisom su nakon prvog slanja mojih papira jednoj vinariji u pokrajini Marlborough dobili pozitivni odgovor i ponuda za mene da dođem raditi i to je bilo to. Dakle, to je bila potvrda da ipak nije u meni problem i mom obrazovanju i znanju… Javili su mi i ja sam počela s prikupljanjem papira i slanje svega u London za odobrenje vize. Viza je bila odobrena i ja sam shvatila da je stvarno idem. Dotada u svemu tom traženju i rješavanju svih silnih papira što je izgledalo kao nemoguća misija nisam imala vremena sjesti i razmisliti da ja stvarno odlazim i da je sve riješeno.
Ta sva potraga i rješavanje papira, polaganje engleskog jezika u British Councilu u Zagrebu, liječnički pregledi i svi ostali silni papiri, to je sve trajalo više od pola godine i koštalo je dosta… Niti jedan trenutak nisam htjela odustati, nego sam jednostavno negdje tamo daleko znala da postoji nada i da će se taj sav trud isplatiti i tako je na kraju i bilo. Da nije bilo moje obitelji koja me u tome podržavala i financijski, a još važnije emocionalno, ne bih to nikada ostvarila i uz to sve mogu samo njima zahvaliti što sam sada ovdje i nikome drugome… Neopisivo veliko vam hvala….
Dobila sam Ugovor s početkom rada 19.3. 2012. godine i kupila kartu. 15.3. sam doputovala na Novi Zeland. Nakon 2 dana putovanja i prijeđenih više od 18.000 km ja sam stvarno bila tu i to je bilo to, početak mog novog života i novih pobjeda koje će mi u životu samo donijeti dobro i osiguranje boljeg života kad se vratim u Hrvatsku.
Sve sa čime sam se u ovih mojih prvih mjesec dana života susrela ovdje na Novom Zelandu (Renwick) je predobro. Ljudi su fenomenalni, pristupačni, dragi, ljubazni, timski rad je ono što se najviše cijeni i svi će ti pomoći kad god to treba. S poslom sam prezadovoljna, razina tehnologije i proizvodnje je na vrhuncu i ovdje ću puno naučiti, onoliko što nisam nikada ni sanjala. Mogućnost za napredovanjem je velika, jako se cijeni trud i rad i to ti nitko ne može ovdje oduzeti. Prirodne ljepote od onoga što sam uspjela posjetiti su nadnaravne, ovo je zaista raj na zemlji i to nitko tko god je bio ovdje ne može osporiti. Nostalgija za obitelji i domom je naravno prisutna, ali s obzirom na to što se dosta radi, od 9 do 12 sati na dan trenutno jer traje berba grožđa, nemam puno vremena za plakanjem i razmišljanjem o Hrvatskoj što je i dobro jer će ta kriza proći. Imam vizu na 2 godine koju trebam produživati s radnim ugovorima, što neće biti nikakav problem, ako odlučim ostati ovdje, ali vidjet ćemo….
Sretna sam i našla sam se ovdje i sada mogu samo tim svim firmama i institucijama u Hrvatskoj samo zahvaliti što me nisu zaposlili jer ja sad ovdje uživam, napredujem i sve i plus toga radim za puno veće plaće nego što bi mi oni ikada dali i nego što oni u odborima i na visokim mjestima i imaju….. J J A to će mi omogućiti da kad se vratim pokrenem svoju proizvodnju i radim ono što volim i u čemu uživam, što da sam ostala u Hrvatskoj se nikada ne bi moglo ostvariti….
Obožavam Hrvatsku i svoju obitelj, ali za bolji život tamo, moram to nažalost osigurati negdje drugdje……
Post je objavljen 29.10.2012. u 09:01 sati.