Pencilin napada frižider,vrijeme prolazi
Niti gdje idemo, nit' nam 'ko dolazi.
Peći se gase, svako je za se
Pjevaju mase o tome da ni jedna ljubav nije sretna.
Letu štuke, Sami
Bilo je to prije možda osam godina u nekom autobusu
Imotskih registracija. Na radiju je vjerojatno svirao cijeli album
Dražena Zečića, a vozač je često pričao na mobitel i glasno se smijao
upitima britanskih turista koji su se ukrcali negdje kraj Plitvica.
Kao i obično u busevima smrzavala sam se od Karlovca do doma
i spavala isprekidano do Macole, kasnije nikako.
Ne sjećam se mnogih detalja, osim onoga da si čitao Sportske
i komentirao situaciju sa Ilijom Lončarevićem, na što sam ja dobacila da
mu zbog brkova savršeno pristaje nadimak Gromovnik na što si se
iznenadio kako je neobično s obzirom da sam žensko znam taj podatak.
Taj razgovor se odvijao negdje oko Drniša, na Pujankama je izašla
ona cura koju je dočekao otac i pas i ja sam se divila tom susretu i jedva čekala
da vidim svog tatu i svog psa i potajno sam se brinula hoće li mi i ovaj put
izgledati da je moj tata ostario i hoću li i ovaj put neke crne misli smjestiti u svoju glavu.
Poslije sam te vidila još par puta, jednom u ulici Prvoboraca (kako moja majka zakleti antikomunist
još oslovljava gradske ulice), na nekim izlascima i sinoć na koncertu Štuka koje lete.
Svirala je pjesma Sami, ti si stajao u mom desnom mrtvom kutu i ja sam polako počela
stvarati priču.
Nakon što smo se upoznali u autobusu, idući tjedan smo se slučajno sreli
u Kraša dok sam ja kupovala 15 dkg onih malih čokoladnih riža/rižastih čokoladica, uglavnom
onog čokoladnog što ljudi kupuju u Kraša, a dobra teta stavlja u škartoc i kaže 17 jel to u redu.
Iza toga smo sjedili na piću, ne znam zašto ali čini mi se da je moglo biti ovo doba godine.
Pričao si polako i gledao svijet kroz prozor tim tužnim očima kao da ga odjednom cijelog
oplakuješ, ne samo gladne u Africi ili one koji rade na plantažama čaja u Indiji, nego općenito
oplakuješ ljude koje se nitko ne sjeti oplakivati. Ljude kao što je teta koja reže mortadelu u malom
dućanu, ili ljude kao što je odsutni kontrolor karata u autobusu ili ljude kao što je dječak koji
se uplakan vraća sa nogometnom loptom ili ljude kao što je učiteljica koja je navršila 65-u i upravo se
vraća kući nakon zadnjeg dana na poslu.
Onda smo se zapleli u ljubavnu priču, uvjereni da smo upravo mi onaj sjebani element u našoj vezi.
Dani su nam nalikovali na dane:
1) hiperaktivne djevojčice koja trči po zoološkom
2) ronioca zaljubljenog u dubine kraj Visa
3) prodavačice krunica ispred katedrale u Đakovu
4) nervozne medicinske sestre iz seoske ambulante
5) potištenih radnika škvera u jutru obilježenom južinom
6) uplakane djevojke nezadovoljne razvojem događaja na maturalnoj ekskurziji
Dani su nam nalikovali na sve boje koje poznaju prašume kakve viđam na televizijskim dokumentarcima,
a kasnije na one iz pustinje Gobi ili Kalahari. Zadnji dani su nalikovali na kišu u brazilskim favelama, i na one
potoke koji se slijevaju u svim nijansama blata.
Tako sam ti ja izmislila nesretnu ljubav sa mjestimičnim primjesama sreće, i još sinoć ti
se nasmiješila, doduše u mrtvom kutu pa možda nisi primjetio.
Sretno, i slijedeći put kad se vidimo ja ću se pravit da te ne vidim jer će mi biti neugodno
zbog prošlosti koju dijelimo, makar i one u mislima.
Post je objavljen 28.10.2012. u 20:08 sati.