napokon kiša
tako trebam je
oprani su moji prozori
i jasno vidim sve
odlazim
sada to moram
mogu, jer kiša lije
a kišobran skriva lice
oblačim jaknu gle preširoku
i gležnjače za dugačko pješačenje
ne zaustavljam se više
jer umrijet ću od hladnoće oko sebe
zavidim pticama što odlaze na jug
tješim ogoljene parkove
skrivam se u pustoj tišini
i nadam tvom zaboravu
padaj, pljuštaj po meni
sijevaj i grmi glasnije od uzdaha
potopi naše ulice
jer više nećemo se sresti
Anita Martinac