Marketing
I TAKO JE POČELO...
Početkom lipnja dotadašnji su direktori, oni koji su me zaposlili, prekinuli suradnju s vlasnikom i ja sam morala otići. U paketu. Kolateralna žrtva. Kao da sam na nekoj političkoj funkciji i kao da posao nisam obavila uspješno. No, imala sam ugovor na određeno, koji je krajem mjeseca taman isticao.
Sa svojih 40 godina još nikad nisam potpisala ugovor na neodređeno, ali početkom ljeta potpisala sam onaj s trenutno najaktivnijom državnom ustanovom - burzom.
Prvi put stala sam u red, pa onda još jednom (nevjerojatno je kako nikad iz prve ne uspijevam pogoditi baš sve dokumente) i postala broj u evidenciji nezaposlenih. Nitko mi nije oteo zdravstveno, ponudili su mi besplatnu kartu za ZET i odobrili mi još 6 mjeseci nekakve isplate. Da me pes baš odmah ne popiša.
Spakirala sam kofere i pobjegla na more. Lizati rane.
Organizam četrdesetogodišnjakinje još relativno dobro funkcionira i do povratka u Zagreb rane su se pretvorile u ružne, debele, ali ipak kraste. Počela sam se javljati na razne oglase, osmišljavati 1001 ideju i... ništa nije upalilo. Još.
Nisam nesretna. Trenutno pronalazim zadovoljstvo u kući koja je nešto čišća. Opranom vešu. Redovitijem ručku. Odnosima koje sam zbog posla ponešto zapostavila. I ideji da ću možda baš ovim blogom čitavu tu priču moći sagledati iz drukčijeg, duhovitijeg ugla.
Drž'te mi fige.
Post je objavljen 28.10.2012. u 00:01 sati.