Marketing
mali leteći medvjedi - nova epizoda
SLAVLJE ZA
OZDRAVLJENJE
Jasmina se teško razboljela. Nije se mogla podignuti ni na noge, a kamoli poletjeti.
2.
Medvjedići su se zabrinuto okupili oko njezinog krevetića. Nitko nije znao što ju je snašlo.
3.
Pozvali su mudroga Platona da pogleda bolesnicu.
4.
Platon joj je stavio šapu na čelo. Bilo je vruće. Opipao je puls. Tukao je ubrzano. Pogledao joj je jezik. Bio je natekao. Pogledao joj je zjenice. Bile su zakrvavljene. Krzno joj je izgubilo lijepu narančastu boju i postalo bolesno narančasto. Platon se zabrinuo.
5.
- Bojim se da Jasmini u našoj dolini nema lijeka! - rekao je. Jasmini je bivalo sve lošije i lošije… Medvjedići su postali očajni.
6.
Došla je i sova, i dabrovi, i vjeverice, i svi su bezuspješno razmišljali kako spasiti Jasminu. Napokon je Platon rekao: - Postoji samo jedan način na joj pomognemo. Imam prijatelja u gradu, miša Šubašića, on bi mogao nabaviti ljudotinjski lijek. Ljudotinjski lijekovi su jako moćni. Netko bi trebao otići do grada da ga donese!
7.
- U grad! - svi su se užasnuli. Ali Joško i Zlatko su se hrabro javili da će oni otići. Bili su spremni na sve, samo da spase voljenu Jasminu.
Joško i Zlatko su poletjeli ujutro, a vratili se tek navečer drugoga dana. Donijeli su lijek. Platon je dao lijek Jasmini i rekao: - Sada moramo čekati da lijek počne djelovati. Nadajmo se da će sve biti u redu.
9.
Dok su čekali da lijek počne djelovati, Joško i Zlatko su pričali okupljenim stanovnicima doline što su sve vidjeli u gradu.
10.
- Doletjeli smo do tog mjesta - pričali su hrabri medvjedići. - A ondje je strašno smrdjelo! I zrak je smrdio! Smrdjelo je čak gore nego što Smradac smrdi!
- Nije moguće! - zgranule su se sve životinje.
- Je, je! - potvrdili su Joško i Zlatko.
11.
- Buka je ondje nepodnošljiva! - nastavili su Joško i Zlatko. - Galama je ondje stalno gora nego kad Smradac lupeta po praznim konzervama i suhim bundevama! I to stalno, danju i noću!
- Tako strašno?! - nisu mogli vjerovati okupljeni.
- Neopisivo! - uvjeravali su ih hrabri medvjedići.
12.
- Ljudotinja u gradu živi toliko mnogo da ih ima više nego što na Smradcu ima buha!
- Nevjerojatno! - čudile su se životinje.
- Ni mi ne bi vjerovali da to nismo svojim očima vidjeli! - potvrđivali su Joško i Zlatko.
13.
- I ondje gotovo nema drveća ni trave! - nastavio je Joško.
- Zar je ondje pustinja? - pitale su vjeverice.
- Ne, nego je sve od kamena i željeza, a gotovo sve bilje je uništeno… mnogo, mnogo gore nego oko Smradčeve jazbine - rekao je Zlatko.
14.
- Ni vode u gradu gotovo nema - nastavio je Zlatko. - A ono malo što je ima… strašno!
- Što? Što? Što strašno? - uznemirili su se dabrovi.
- Voda u gradu je prljavija od bare u koju bi Smradac upao! - završio je Joško.
15.
- Ljudotinje drže zarobljene životinje vezane lancima i u kavezima! Mnogo, mnogo gore nego što bi i Smradac mogao smisliti!
- Strašno! Strašno! - uzvikivale su sve okupljene životinje.
16.
- Ljudotinje pale vatru pod nosom, pa onda uvlače dim u usta, dišu dim! - kazivao je Zlatko.
- Ma nije moguće?! - čudile su se životinje.
- To ni Smradcu ne bi palo na pamet! - rekla je sova.
17.
- Vidjeli smo ljudotinje koji piju otrovne tekućine, pa im je kasnije zlo, povraćaju, gube svijest… - pričao je Joško.
- Onako kao kad se Smradac najede otrovnih bobica? - pitala je vjeverica.
- Mnogo, mnogo gore - potvrđivali su Joško i Zlatko. - I to se ljudotinjama ne događa slučajno, kao Smradcu jer je proždrljiv, nego to oni rade namjerno! Kakvi su, u tome uživaju!
Životinje su se zgražale.
19.
- U svakoj ljudotinjskoj kući postoji kutija koja prikazuje slike i u nju bulje od kada se probude, pa sve dok ne odu na spavanje… - nastavljali su priču medvjedići koji su došli iz grada. - Ne zanima ih ni Sunce, ni Mjesec, ni kakav je dan, ni da li cvate cvijeće…
- Da, čudne su te ljudotinje - kimao je glavom Platon.
- I Smradac ima takvu kutiju - dometnuo je Zlatko. - Ali on u svojoj kutiji može vidjeti samo Smucala i Slinišu.
