Čitav mi život na komadima papira.
Rasipam, kidam, kao iz hira.
I nikog nema da me zaustavi na tren,
A papir se trga, ljepljiv, natopljen.
Ne može pjesnikom svatko se zvati.
Ne daju pisca ni otac ni mati.
To život kuje, savija i grije kad treba,
To je dar zemlje, to je dar neba.
Dar' il prokletstvo,
Ništa il' čudestvo.
Sasvim nebitno, ni sami to ne znaju,
Ali buntovnike ljudi prepoznaju.
Nešto će ostati na komadima vlažnim,
Zarez il' slovo mislima pozamašnim.
Ko uklesano u povijest za novo doba,
Nešto što traje i poslije groba...
Post je objavljen 20.02.2013. u 19:04 sati.