Pregled posta

Pjesnici znaju: prvo smo djelatni, a onda kontemplativni.
Vječni pokret otpora, osobito u kamena, beskrušna vremena. Prodiru onkraj sveopće "slijepe pjege", misle ono što misliti se ne može, sno-bdiju onda kad drugi utrnu.
Snobdije, poput Jendrička, ne traže priznanje, nego razumijevanje: čitatelja koji će prepoznati, osjetiti to kamenje od kojega grade svoj betel; čitatelje koje u njihovoj potrazi za smislom noću mori krušna glad.
Viktor Frankl je rekao: "osjećaj može biti mnogo 'istančaniji' nego što razum može biti 'oštrouman'" i to je ono što tražim(o) u pjesništvu: da nam posreduju/posvještavaju ona istančana stanja/osjećanja
koja nikakvom oštroumnošću ne možemo dokučiti. Jendričko zatravljuje upravo takvim stihovima: on se ne libi koketirati s Nečastivim, suočiti se s ontološkim mrakovima, razuditi emocije – uzvišene i mračne, prokazati strah, otkriti Bogu snomorice, viknuti živima tugu i tjeskobu, zamjeriti se licemjerima vremena i šmirantima života, upornošću onih koji nemaju što izgubiti posegnuti za onim vječnim Onkraj.
Nema tu oholosti ili nedajbože dodvoravanja, nego prije poniznosti u potrebi da se spozna.
Ne živi u prošlosti, prihvaća život onakvim kakav jest, ali njegovi etički imperativi ne dopuštaju mu da odustane: ni od sebe, ni od svog poziva: da mu je materinji jezik oruđe za suosjećanje, za samospoznavanje
i poštovanje spram Života, dostojanstvenog.

Ne znam zašto sam
sam sebi junak.

Možda se miješam
u nebeske poslove.