Jesen je u svojoj punini razmahala moja krila i potpuno ogoljena ,ne bez odjeće, već bez kože koja uvijek nosi neke potpise, tetovaže onih koje smo nekada i jako...
A tijelo..ono sa svim svojim ranama, pukotinama, polomljenostima, predajama i porazima, podizanjem na koljena i još više...dobiva na ljepoti
Ali tijelo nosi žig i ne postoji način da ga se obriše
Ljepota je živjeti s lakoćom u njemu, zaljubiti se u svaku njegovu oštru ili nježnu poru
A koža..ona zna i pamti bolje od svih riječi koje dajemo i koje su nam date
Ona poput slikarskog platna čeka poteze kistom koje pamti matematički precizno, geografski pedantno, povijesno točno
.........
Ti si stvarno znao čekati.
I čekao si dugo sva moja dočekivanja na noge, sve slobodne padove, sve vrtloge u krugu, ispisivanja i prepisivanja sebe same
I ne znam više jesi li me kupio izdržljivošću čekanja , riječima kojima me se uvijek moglo kupiti mada sam otkazala svim njihovim dilerima da izbjegnem onaj zlatni šut ili time što dišeš mirom što je meni uvijek bilo nedostižno
A ja se dugo nisam usudila osjećati tako golo bez strastvene želje da pokrijem svoj dah da ga netko ne uhvati
I baš kada sam onako samozavodljivo spojila kasnoljetni nokturno i jesenju sonatu boja i baš kada sam se usudila zaviriti ispod sjaja, boja i nagosti potpunog ogoljenja rekao si da odlaziš
Odlasci...oni su meni poznata tema, light motiv života, pauza između nota, akord koji mijenja dur u mol u jednoj, jedinoj sekundi
I znaš...ja ipak nisam apstraktni stih nošen vjetrom, ja nisam neuhvatljiva misao, riječ koja nestaje sa šuštavim lišćem ili prvim snijegom
Znaš kako dišu moje ruke i znaš da li mi je tuga u kosi
A ona prebiva opet ovdje no ja znam šta je žudnja koja lomi
Teško je vrijeme oko nas..nekako baš nije stvoreno za ljubav
Ali mi smo se ionako uvijek voljeli tražiti..odlaziti i vraćati se
Možemo još samo zgrabiti koji trenutak za sjećanje , ostaviti tragove na koži, udahnuti dah duše...
I znaš da ti ja nikada neću reći one riječi ali ću ti ostaviti potpis na koži
I sakrit ću te nježno u točki na ramenu gdje već dugo ne puštam bilo koga
I nikada se neću pozdraviti s tobom jer znam da se duše sreću u onom plesu kiše i vjetra
Poklonit ću ti dva, tri uramljena stiha na duši da ih čitaš u hladnim noćima sjevera za kojima tako žudiš
I ono što ostane kada se obrišu sve riječi, sjaj i boje
Ispod kože, ispod misli koje se vole igrati sa mnom
Poklonit ću ti svoju tišinu
Ponesi ju u svom dahu
..........
Postoji onaj trenutak pred...ja već dugo bježim od njega
Preskočiti ga bilo bi tako lako
Prehodati ga, obrisati, lukavo ga doskočiti, istrgnuti i uz vragolasti osmijeh baciti u vjetar
Čekanje samo pojačava intenzitet čežnje
Ljepotu trenutka ili količinu tuge
Onaj leptirasti trenutak pred "volim te"..
Pred poljubac koji se čeka dugo...
Ili onaj tako lomni, onaj koji pretvara u prah, trenutak pred kraj...
Ali usuđujem se ovaj put hodati po tom trenutku, hodati po svom rubu
Granicama sebe... pored tebe
Post je objavljen 22.10.2012. u 23:23 sati.