Znam da je ovo Laurin blog. No bilo bi mi teško bar jedan tren ne spomenuti taj oblačić koji će nas sve pratiti cijeli život. Ustalom i to je dio nje, zauvijek.
Danas je dva mjeseca otkad njenoj seki ne kuca srce, otkad naša Laura ne čuje taj zvuk koji joj je bio utjeha i prvi zvuk koji je ikad čula. Nikada je neću upoznati a kroz Lauru ću je cijeli život gledati. Kao njenu malu kopijicu kako trči nevidljiva uz nju, kako joj miluje kosicu kada padne i ogrebe koljeno, kako joj govori - Ne budi tužna seka, ja te čuvam svaki tvoj udisaj.
Teško je bar na takve dane sakriti tugu, plakati kad drugi ne vide, slušati riječi - Budi sretna da je druga dobro. Teške riječi kojih oni koji ih izgovaraju u stvari uopće nisu svjesni. Čista patetična automatika iz dobronamjernosti. Prelako tako teške riječi izlaze iz usta onih koji to nikad ne osjete.
Danas nam je ujedno i prvi dan tog čarobnog 28. tjedna trudnoće. Ležeći u bolnici nakon gubitka jednog anđela, svi lječnici su mi govorili - Kad pređete 28. tjedan, onda smo prešli prvi kritični prag jer druga beba ima velike šanse za preživljavanje. Eto, tu smo.
I sretni smo zbog toga..... osim zbog činjenice kako nam se ti datumi uvijek nekako sudbinski preklapaju. Sudbinski znakovito.
Najgore u svemu je što pokušavate biti jako, jako sretni jer "kakva ste vi to osoba, trudni ste nakon 6-7 godina muke i sad stalno plačete a znate da ćete time samo naškoditi drugoj bebi".
I onda mi dođe da svima nametnem priglupo pitanje - Što bi vi učinili da vam dvoje vaše djece krene na izlet školskim autobusom. Autobus ima prometnu. Jedno dijete vam smrtno strada, drugo prođe neozljeđeno. Da li bi slavili neozljeđenost jednog djeteta ili tugovali nad sudbinom smrtno stradalog? Mislim da svi znamo odgovor.
No, ja ipak ne tugujem na način na koji bi takvi roditelji tugovali, ja ipak zatomim tu tugu i pokušavam biti dobro zbog drugog djeteta, no molim Vas da to poštujete tako da razumijete koju količinu tuge moram potisnuti da druga beba raste zdravo.
Vjerujem da vam je sada možda jasnije što takvi roditelji žive u sebi.
I kada kažem da ću cijeli život i nju vidjeti kraj moje Laure to je zaista tako. I drago mi je da sam bar za nju sigurna da ima svog anđela čuvara koji će je cijeli život štititi od najvećih zala.
I kad vidite suzu u mom oku dok je gledam kako juri po livadi, nikad nećete znati da li plačem od sreće što je imam ili tugujem što još jednu takvu nemam.
Post je objavljen 22.10.2012. u 10:03 sati.