Pregled posta

Dijete iz čl.93.

Osijećam se danas cijeli dan loše, od buđenja nadalje.
I dan nije daleko stigao. Potrošen je na nešto što ni sama ne znam jel' korisno ili nije.
Tiramisu kojeg sam sinoć napravila u 20 minuta (verzija bez jaja) ostao je u fižideru, pola ću vjerojatno baciti, iako je super ispao, ali jednostavno mi se ne jede.
Ako me uhvati kriza za slatkim, pasti će mi na pamet otići u dućan.
Moja mama bi se tako veselila tiramisuu.

Nakon što sam stavila kavu u tek opranu kogumu (baš je ne želim zvati džezva, nikad u Zadru je nisam zvala džezvom), otišla sam oprati zube, s tjeskobom uvučenom u sve pore moje kože, u svaku stanicu moga tijela.

Jučer sam vidjela po gradu samo oronule ljude, subota navečer, a u polupraznom dućanu jedan je djedica u olinjalom odijelu s bordo kravatom i prorijeđenim razdjeljkom na desnoj strani vadio iz košare najjeftinije spaghette, najjeftiniji šug od pomidora u tetrapaku, vrećicu ribanog parmezana, litru najjeftinijeg vina. Zazvonio mu je mobitel i rekao je da samo što nije počeo spremati večeru, da će biti gotova za oko pola sata.
Glupasta prodavačica zaboravlja da često komentira jednu te istu stvar svakome od nas koje smatra „susjedima“, a sad sam je uhvatila da posprdno komentira novoj kolegici kako su svi stari ljudi koji žive u centru zapravo jako siromašni, da im je uzalud to što žive u tako elitnom dijelu grada. Pri tom također uvijek ne zaboravi napomenuti da njoj, iako je relativno daleko od centra, treba samo pola sata tramvajem.
Čovjek ju je, prije nego je izašao i prije negoli je izgovorila sve te gadarije, ljubazno pozdravio uz maleni naklon.
I meni se stisnuo želudac jer svaki dan svjedočim takvom jadu.
Lako za fizički jad i neimaštinu.
Mentali jad je ono što me proganja.
Jer takvi poput nje, nikad neće shvatiti ništa.

Dok se kuhala voda za kavu, otvorila sam jedan od testera Vichy kreme za lice, zelene boje. I miris me vratio brdo godina unatrag.
Nije to bio neki divan period u životu. osijećala sam zlo, a i zlo je bilo. Crni su se oblaci već tad bili nadvili nad moju obitelj iz kojih se sručila takva tuča koja je trajala godinama, srušila gotovo sve, osim temelja, a i dan danas se osijećaju posljedice iste, iako je tu i tamo niknuo pokoji cvjetić.

Nisam se dobro osijećala, faks je stajao, bila sam u Zadru, osijećala se kao teret, a vidjela sam da mama svoju plaću jedva nekako raspoređuje i da je uvijek u minusu. Nisam je tražila gotovo pa ništa, obično sam si sve uspijevala kupiti od onoga što mi je tata davao za mjesečne troškove u Zagrebu. No, svidjela mi se jedna krema, Vichyjeva, testere sam dobila u novinama.
Tog sam je dalekog jutra isprobala i pokazala mami kako lijepo mirišu. Bile su to OLIGO 25 kreme, verzija u boji breskve za osjetljivu kožu i verzija u pastelnozelenoj boji, za „normalnu“ kožu.
Ako bih nešto htjela jako, jako, rekla bih joj, pa ukoliko bi mi mogla, kupila bi mi – najčešće je to bilo nešto od odjeće ili obuće, nisam imala potrebe pokazivati kako mi je nešto super da bih je na taj način potaknula da mi to nešto kupi.
Pa ipak, ovoga puta mi je kupila kremu. Oligo 25. U ljekarni je čak dobila lijepu vrećicu i još testera i rekla mi da joj kažem ako bih rađe onu drugu, rozu umjesto ove zelene pa će ići zamijeniti.
Bila sam jako iznenađena, osijećala sam se loše, a i to da ne zaslužujem tu kremu.
Bila je to, mislim, zadnja krema koju mi je fizički ona kupila. Nedugo nakon toga, dogodilo se ono što se dogodilo.
Jutros sam se sjetila još jedne neobične koincidencije koja ne znači ama baš ništa.
Prije nego je otišla u bolnicu, išla je u grad kupiti neke sitnice, a kupila si je i dvije pidžame.
Jednu upravo boje breskve, s izvezenim psićem na gornjem dijelu, a jednu pastelnozelene boje s izvezenim cvijećem, također na gornjem dijelu. Bile su od lažnog frotira, jeftine, kao i većina svega toga što je sebi kupovala.
Ponekad su se zalomile neke malo skuplje cipele ili odijelo, ali ništa preskupo.
A voljela je shopping. I nikad nije bila škrtava :) jednostavno, nije bilo velikih mogućnosti.

Jutros me tako dokrajčio jedan tester, jer iako se danas zove drukčije (marketinški trik), to je uglavnom ista krema.

Izašla sam, potresena, a nije ni počeo dan, po novine i nešto za doručak. Mala sitna žena u kasnim 30-im, ispucalih vrhova i isprane crvene boje kose, u jednoj je ruci držala ruku dječaka u džins jaknici, a u drugoj plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila samo plastična boca pive od jedne litre. Pitala sam se je li već kupila kruh ili ga ima od jučer i je li kupila nešto tom dječaku danas. Životinjsko carstvo ili bananka barem.

Inspirirana dječakom koji je jučer postao na FB Vlade RH status da ga je sram živjeti u ovakvoj državi jer ga je jedna baka pitala da joj kupi pecivo i to jedno od najjeftinijih u pekari, pa joj je kupio čak tri peciva, jer bilo mu je muka.

Imam nešto zajedničko s tim dječakom. Odgajana sam kao i on. Doduše, puno manje naivna nego što sam bila, ali još uvijek previše naivna za ovaj svijet i neka nova pravila koja su ključna u egzistencijalnoj borbi. Možda to nisu nova pravila, ali su za odgoj koji je meni pružen vrlo egzotična.

Voljela bih da nije takvo vrijeme.
Ne samo vrijeme siromaštva, jada, gubitka ljudskog dostojanstva.
Voljela bih da nije došlo vrijeme u kojem jedni iskorištavaju dobrotu drugih, više no ikad prije.
Da je nepoželjna karakteristika biti istinski dobar, vjerovati u dobro, voditi se idealima i dobrim.
Da nije došlo vrijeme da taj mali ili netko drugi danas-sutra nadrlja upravo radi dobrote.
Da nije došlo vrijeme kad se iz sebe mora izvući ono najgore, da bi uopće mogao opstati.

Ima jedan zanimljiv članak Obiteljskog zakona.
On propisuje da roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načela ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi.
Propisuje i da odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja.

Zanimljiv je taj članak. Kad bi recimo nepridržavanje te odredbe bilo sankcionirano kaznom zatvora za roditelje pod uvjetom da ti roditelji zaista budu prijavljeni za to nedjelo, kladim se da bi nam falilo zatvora. Ma što falilo, uskoro bi bilo krcato javih natječaja za izgradnju zatvora, a graditeljstvo bi nam ponovno procvalo. A onda i domova za djecu. A falilo bi i odgojitelja. No, hm, očito bi i oni bili pozatvarani.

Mogu ja karikirati do besvijesti, ali realno, među današnjim, modernim roditeljima, ja ne znam da netko vodi računa o ovakvom odgoju djece. Oh, ima iznimaka, ali na žalost – malo.

Na žalost ili na sreću. Jer odgojiti takvo dijete danas, dijete iz članka 93. Obiteljskog zakona to zapravo znači – napraviti tom djetetu medvjeđu uslugu.
Navedene osobine jednostavno su u neskladu s drugim dijelom odredbe – današnjim društvenim životom.
Humano, slobodno, domoljubno, moralno, marljivo, osjećajno i odgovorno dijete, danas je savršena meta za bullying, za nadrljati, za nastradati u vrlom modernom svijetu.
Odredba koja je ostatak nekih vremena, koja možda nikad nisu ni postojala, a koja, danas je očito, nikad neće ni doći.

Dok gledam jedno razmaženo derle oko kojeg se vrti šest odraslih ukućana, kao zemlja oko sunca, kao robovi oko faraona dok mu grade piramidu od pustih stanova i nekretnina, a on dreči, odgojen da je on glavni – padne mi na pamet nešto što mi je znala reći moja pokojna nana na otoku, kad bih pala, razbila koljeno i zaplakala.
- Nisi od bumbaka.
Što li bi tek bilo da sam plakala bez razloga?

Tjeskoba me pratila do navečer. Idem sad spavati, kao da bolje ne postoji, nadajući se samo da do puno goreg neće doći.
Htjela bih napisati post koji će biti vesel, optimisitičan, pun životne radosti.
Htjela bih da mogu maštati kako sam maštala kao dijete.
Jer ni dani djetinjstva nisu bili bajka, ali ja bih otišla spavati maštajući da će sve biti lijepo kad budem velika i zaspala često s osmjehom na licu.
Osmjehom djeteta iz članka 93.


Post je objavljen 21.10.2012. u 23:53 sati.