Kad sve bi svršeno pa ni tračka nade, koja zadnja umire, više nema, a nema ni trunka rizika koji bi mogao iznemoglu nadu pobuditi, osvježiti, potaknuti, no nasilni, vitalni um još ne dopušta prihvaćanje praznine, beznađa, beželjnosti, pa iako je 'skladište' osjetilnosti života i rezoniranja do kraja ispunjeno i puno te svaki novi sadržaj-doživljaj može samo još kliziti preko ruba prepune čaše, a ' b i t i i l i n e b i t i – svejedno j e t a d ' – u tjeskobi utješno preostaje kao jedino ono poslije zadnjega, još zadnije: ravnodušna rezignacija i konačno blagotvorna a p a t i j a...
( tanatos ).
Apatija, kao blagotvorno, beželjno zadovoljstvo, kada su veselje i tuga j e d n o z n a č n i c e, kada radost i žalost postaju samo umišljene ljudske značajke, milošću Tvorca poklonjene za prethodnicu n i r v a n e – smiraja, bezosjećajnog trajanja ostvarivog još tek na kraju putovanja… Što ne budi mi uskraćeno – m o l i m!
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke ZVONCA ČEŽNJE
Post je objavljen 21.10.2012. u 15:52 sati.