Marketing
Prava, lopovska strana monetarnog sustava i kapitalističkog društva - III. dio
U povijesti ljudskog roda, izmjenjivala su se društvena uređenja. Od despotizma, monarhije, komunizma i demokracije. Ova posljednja prezentirana je kao najidealnija do dana današnjeg. Ali da li je zaista tako ? U svojoj osnovi demokracija bi trebala funkcionirati po principu ” Iz naroda, od naroda, za narod “, međutim, praksa je pokazala da se princip prekida nakon prvog dijela ” Iz naroda… ” Osobe koje vode demokratske države, u stvari su birane od strane svojih političkih opcija i samo prezentirane narodu kroz marketing. Vi nikako ne utječete na izbor kandidata u parlament. Jer ako vam netko servira imena na komadu papira i kaže vam da se odlučite za jedno od petnaestak imena onda to baš i nije nekakav odabir, posebno ako za polovicu imena niste niti čuli. Kroz godine, iz osnovne ideje demokracije, razvijeno je nešto što se može nazvati KORPORATOKRACIJOM, odnosno sustavom društva kojim se upravlja od strane nekolicine globalnih korporacija. Nevidljivo carstvo koje kreira globalnu politiku na način koji im omogućuje još veću kontrolu i još veći profit. Bizarni podatak koji potvrđuje prethodno je taj da je bez obzira na svjetsku krizu, 2 % najbogatijih osoba planete, u ovom periodu u stvari povećalo svoje bogatstvo i profit. Dovoljno je pročitati FORBES-ovu listu najbogatijih u proteklih nekoliko godina i vidljive su dvije stvari: iste osobe su na listi i njihovi prihodi su se povećali. Kako je to moguće ? Kriza bi trebala imati negativan utjecaj na sve. Ili ne.
SAD su postale nevidljivo globalno carstvo i američki narod nije niti svjestan da živi od benefita tog carstva. Ali kako je to carstvo stvoreno ? U dosadašnjoj povijesti i praksi, carstva su stvarana vojskom i svi su za to znali. Čak su nuđeni i razlozi za stvaranje carstava kao što je širenej kulture ili religije. Međutim, stvaranje američkog carstva prošlo je neopaženo, barem javno. To carstvo je stvoreno posredstvom nekolicine internacionalnih kompanija koje u praksi i provode globalnu politiku, barem od momenta otkrića nafte. Kada pogledate čelne ljude vlade SAD-a, bez obzira o kojoj se administraciji radilo, uvijek ćete primjetiti iste osobe negdje u blizini američkih predsjednika. To su pojedinci koji se kreću, konstantno, između ureda vlade SAD-a i čelnih pozicija globalnih mega kompanija kao što je Haliburton, Chevron itd. Postavlja se logično pitanje: ako se radi o carstvu, tko je onda car ? Američki predsjednici ? Ne. Car je netko koga se ne bira i tko ne odgovara nikome. Car u ovoj priči su korporacije. Ne radi se o nikakvoj teoriji zavjere. Ti ljudi se ne moraju sastajati na nekakvim tajnim lokacijama da bi se dogovorili o slijedećem koraku. Svi imaju isti cilj: povećanje profita. A politika povećanja profita je kristalno jasna. Međutim, kako izaći iz okvira SAD-a ? Jednostavno. Posredstvom nekoliko međunarodnih monetarnih institucija kao što su MMF, Svjetska banka i najnovija ESB ( Europska središnja banka ), popraćeno s nekoliko internacionalnih, privatnih bankovnih konzorcija, kroz proces znan kao GLOBALIZACIJA.
GLOBALIZACIJA
Kao što Federalni Trezor upravlja američkim narodom kroz obvezivanje, kroz konstantno zaduživanje, kroz inflaciju i kamatu, Svjetska banka i MMF igraju tu ulogu na globalnoj sceni. Osnova je vrlo jednostavna: staviti zemlju pod dug, podijeliti je. Ili korumpirati njene vođe. A zatim postaviti ” uvjete ” za ” strukturno provođenje politike. ” Često uz ovo: devalvaciju valute. Kada vrijednost valute opadne, također opadne vrijednost svega što se tom valutom kupuje. To stvara prostor koji je potreban zemljama ” predatorima “ zbog dijela njihovih interesa. Velika smanjenja fondova za socijalne programe, a to obično uključuje i obrazovanje i zdravstvo, kompromitirajući zdravlje i integritet i čineći javnost ranjivom za eksploataciju. Privatizacija državnih poduzeća je slideći korak u nizu. To znači da društveno važni sistemi mogu biti kupljeni i upravljani od strane stranih korporacija koje profitiraju. Na primjer 1999. godine Svjetska banka je inzistirala da Bolivijska vlada proda svoje resurse i sistem vodoopskrbe u trećem po veličini gradu američkoj korporaciji ” Bechtel ” ( zvuči poznato ?? ). Čim se to dogodilo, cijena vode za već uvelike osiromašeno građanstvo otišla je do neba! I tako je bilo sve dok ljudi iz Bechtela nisu naplatili svoj dug iz Ugovora.
Slijedeće je liberalizacija tržišta ili tzv. otvaranje ekonomije prema stranim korporacijama što dovodi do ogromnih ekonomskih zloupotreba i manifestacija poput dovođenja transnacionalnih kompanija i njihovih masovnih proizvoda, tako režući domaću proizvodnju i rušeći lokalnu ekonomiju. Primjer je Jamajka koja je nakon što je prihvatila posudbe i uvjete Svjetske banke, izgubila svoje najprofitabilnije tržište žita zbog natjecanja s uvozom sa zapada. Danas, najveći broj farmera je bez posla, jer su nemoćni u nadmetanju s velikim korporacijama. Druga varijacija je stvaranje brojnih, prividno nevidljivih, nereguliranih, neljudskih “ tvornica znoja “, koje uzimaju prednost i iskorištavaju ekonomske poteškoće u jednoj zemlji. I na sve to, imate konstantne neregularnosti u privredi i uništavanje životne sredine kada su resursi jedne zemlje često eksploatirani od strane različitih korporacija koje kao krajnji rezultat proizvode ogromno i namjerno zagađenje. Najveća ekološka sudska parnica u povijesti svijeta, odigrava se danas u ime 30 tisuća ljudi iz Ekvadora i Amazonije protiv kompanije ” Texaco ” koju danas posjeduje Chevron, tako da je u stvari protiv Chevrona, ali vođena kroz aktivnosti kompanije ” Texaco. “ Oni su procijenili da je Exxon Valdez više od 18 puta zagadio obalu Aljaske. U slučaju Ekvadora to nije bila slučajnost. Naftne kompanije su to namjerno napravile. Znale su da to što rade štedi njihov novac umjesto da ga upotrijebe da bi propisno odložile otpad.
Zatim, ako se nakratko osvrnemo na aktivnosti Svjetske banke otkrivamo da institucija koja javno tvrdi da pomaže siromašnim zemljama i zemljama u razvoju, nije napravila ništa drugo nego povećala siromaštvo i bijedu u tim zemljama. Dok profit korporacija raste. Godine 1960. razlika u prihodima između 1/5 stanovništva iz najbogatijih zemalja u odnosu na 1/5 najsiromašnijih zemalja je bio 30 prema 1. Do 1998.godine, ta razlika je 74:1. Dok je globalni bruto društveni proizvod povećan za 40% u periodu od 1970. do 1985. godine, siromaštvo je s druge strane povećano za 17%. Dok je u periodu od 1985. do 2000. godine, broj onih koji žive s manje od jednog USD dnevno ima više za 18%. Čak je i Ekonomska Komisija američkog kongresa priznala da je uspješnost projekata Svjetske banke u svijetu jedva 40%. Kasnih ’60-tih godina prošlog stoljeća, Svjetska banka je intervenirala u Ekvadoru s velikim zajmovima. Slijedećih 30 godina, siromaštvo u toj zemlji je povećano s 50% na 70%. Nezaposlenost je porasla s 15% na 70%. Javni dug je skočio s 240 milijuna na 16 milijardi dolara, dok je dio tih sredstava namijenjen siromašnima pao s 20% na svega 6%. U stvari, do 2000. godine, 50% ekvadorskog nacionalnog budžeta moralo je biti dodijeljeno za plaćanje njihovih dugova. Važno je razumjeti: Svjetska banka je u stvari američka banka koja potpomaže interese Sjedinjenih Američkih Država. Iz razloga što SAD drže veto na moć donošenja odluka, jer su najveći snabdjevač kapitala.
A odakle im sav taj novac ? Pogađate: stvoren je od čistog zraka kroz bankarski sistem. Od 100 najuspešnijih svjetskih ekonomija, kao što je navedeno u Globalnom Bruto Proizvodu, 51 su korporacije, a od toga 47 je iz SAD. Walmart, General Motors i Exxon su mnogo moćniji nego Saudijska Arabija, Poljska, Norveška, Južna Afrika, Finska, Indonezija, i puno drugih…I, kao što trgovinske barijere bivaju srušene, valute manipulirane zajedno sa tržištem i državne ekonomije preokrenute u korist otvorene konkurencije u globalnom kapitalizmu, carstvo se širi.
Slijedeći put kada čujete nekog našeg vrlog ekonomisti kako priziva MMF ili zajam Svjetske banke imate potpuno pravo pomisliti kako se zapravo radi o veleizdaji nacionalnih interesa. Jer sada kada znamo o čemu se tu radi, zahtjevi MMF za smanjenje socijalnih davanja, devalvaciju valute, povećanje inflacije, otvaranje tržišta, prodaju poduzeća u državnom vlasništvu privatnom sektoru, zarad ” slobode tržišnog natjecanja ” imaju svoju potpunu logiku. Njih pravi interes je otvaranje puta nekolicini kompanija kako bi si one povećale profit u još jednoj malenoj zemlji, negdje na brdovitom Balkanu. Međutim, nismo razjasnili i precizirali dinamiku i mehaniku djelovanja SAD-a kroz institucije MMF-a i Svjetske banke, odnosno njihove nove branše – ESB-a. Kako u stvari američke privatne korporacije ulaze kroz vrata država ?
Na kraju prvog dijela spomenuli smo izraz ” ekonomski plaćenici. ” Nakon pojašnjenja termina bit će vam mnogo jasnije koliko je u stvarnosti teško i praktički nemoguće reći NE MMF-u, Svjetskoj banci i SAD općenito. Posebno ako ste vođe nekakve male države na istoku Europe i u startu ste se suočili s izazovom rata za neovisnost i potpunim gospodarskim kolapsom sustava, a uz to još imate i sklonost koruptivnim radnjama zarad brze i lake zarade.
EKONOMSKI PLAĆENICI
Postoje dva načina da se osvoji i porobi jedno društvo: jedan je uz pomoć mača, drugi je uz pomoć duga. Ekonomski plaćenici su zaista odgovorni za stvaranje prvog pravog globalnog carstva. I rade na mnogo različitih načina. Ali, možda najčešći od njih je da identificiraju zemlju bogatu traženim resursima, kao što je primjerice nafta. Zatim, sklope ogroman posao ( dug ) uz pomoć Svjetske banke ili neke od njenih sestrinskih organizacija. Ali novac zapravo nikada ne dođe u tu zemlju. Umjesto toga, taj novac ode velikim američkim korporacijama za projekte u toj zemlji. Elektrane, industrijske dijelove, luke…Stvari koje nekolicinu ljudi u toj zemlji čine bogatima, a zatim i američke korporacije. Ti ljudi predstavljaju one koji će zadužiti cijelu zemlju. To je tako ogroman dug koji se ne može vratiti i to je glavni dio plana. Države to ne mogu vratiti! Sjetite se kako nastaje novi novac. Iz duga. Novac je dug, a dug je novac. A ne postoji onaj dio novca koji pokrio kamate. Tako da se država konstanto zadužuje kako bi mogla servisirati dugove. U određenom monetu toj priči dođe kraj jer država više nije u stanju plaćati ogromne novce za račun duga. Tako da ekonomski plaćenici, odu kod vodećih osoba određene države i kažu: ” Slušajte, dugujete nam mnogo novca. Ne možete vratiti dug. Pa…prodajte svoju naftu i to jeftino, našim naftnim kompanijama. Dozvolite nam da izgradimo vojne baze u vašoj zemlji. Pošaljite vaše trupe zajedno da se bore s našim, tamo negdje u svijetu ( u ovom momentu pripadnici Hrvatskih oružanim snaga sudjeluju u misijama u Afganistanu i drugim kriznim žarištima na kojima je djelovala američka vojska. ) Ili glasajte za nas u Ujedinjenim narodima. ” U konačnici ciljana država je doslovno natjerana na privatizaciju svojih elektrana i energetskih postrojenja. Svoju vodu i cjevovode privatiziraju i prodaju američkim korporacijama ili drugim multinacionalnim korporacijama. Princip je roliko jednostavan i toliko tipičan, ali to je način na koji djeluje Svjetska banka i MMF. Stave zemlju pod dug i to toliki dug da se nikako ne može otplatiti ! I nakon toga im ponude da refinanciraju taj dug, i plate još veće kamate. A potom zahtjevaju ” nešto za nešto ” što nazivaju dobrim raspolaganjem, a to dobro raspolaganje u biti znači da države moraju prodati sve svoje resurse, uključujući mnoge socijalne službe, njihove kompanije, u nekim slučajevima i čitavi obrazovni i kazneni sustav, osiguravajući kuće – sve to stranim korporacijama.
Tako da je posrijedi dvostruko, trostruko i čak četvorostruko planiranje. Zvuči vam ” nategnuto ” ? Nekoliko primjera iz prakse koji slijede će vam odagnati i najmanju sumnju u gore navedeno.
Prvi ekonomski plaćenici pojavljuju se u ranim ’50-im godinama prošlog stoljeća kada je demokratski izabran Mosadegh koji je pobijedio na izborima u Iranu. On je smatran kao ” Nada Za Demokraciju “ na Bliskom istoku ili uopće u svijetu. Čak je proglašen ” čovjekom godine ” u Times magazinu. Ali jedna stvar koju je doveo sa sobom bila je ideja da strane naftne kompanije trebaju iranskom narodu plaćati mnogo više za naftu koju su uzimali iz Irana tako da bi iranski narod imao više koristi od svoje nafte. Čudna politika koja se naravno nije svidjela Amerikancima, ali su se bojali napraviti ono što inače rade, a to je da pošalju vojsku. Umjesto toga šalju agenta CIA-e, Kermita Roosevelta koji je s par milijuna dolara bio vrlo, vrlo efikasan i uspio zbaciti Mosadega s trona, a na čelo Irana doveo Šaha, koji je uvijek bio na usluzi što se nafte tiče. Bombe su preplavile Iran. Jedan vojni oficir viknuo je da se Mosadegh predao i da je njegov diktatorski režim završen. Povorke sa slikama Šaha paradiraju ulicama. Dok u SAD, u Washingtonu, vodeći ljudi sjede, gledaju i kažu: ” Pa to je bilo lako i jeftino. ”
To je uspostavilo jedan posve novi način manipuliranja zemljama, stvarajući carstvo. Jedini problem sa Rooseveltom je bio taj što je on bio agent-karta koju je imala CIA i kada bi bio uhvaćen, stvari bi bile mnogo ozbiljnije, tako da je vrlo brzo u tom trenutku, donešena odluka, da se upotrijebe privatni konzultanti koji bi kanalizirali novac kroz Svjetsku banku i MMF ili putem nekim njihovih pod-agencija, a da bi doveli ljude koji rade za privatne kompanije. AKo bi te osobe i bile uhvaćene ne bi mogle biti povezane s američkom vladom.
Kada je Arbenz postao predsjednik Gvatemale, ta zemlja se nalazila pod jakim utjecajem američke kompanije ” United Fruit “, velike međunarodne korporacije. Arbenz je igrao na ovu kartu: ” Mi želimo dati zemlju natrag njenom narodu. ” Kada je došao na poziciju vodećeg čovjeka, započeo je s provođenjem te politike. To se nikako nije svidjelo kompaniji ” United Fruit “, tako da su unajmili agencije za odnose s javnošću ( PR agencije ), kako bi uvjerile SAD i američki narod, ljude, građane, američki tisak i američki kongres – da je Arbanz u stvari sovjetska marioneta. I ako mu SAD dozvole da ostane na položaju, Sovjetska čizma će preuzeti taj dio hemisfere.
U tadašnje vrijeme postojao je veliki strah od ” crvenog terora “, komunističkog terora. Da skratimo priču, iz ove kampanje nastala je odluka dijela CIA-e i američke vojske da ovog čovjeka ” smaknu “. To su i napravili. Poslali su zrakoplove, vojnike, šakale, sve što su imali na raspolaganju kako bi ga smaknuli. I smaknuli su ga. Čim je bio maknut s vlasti novi čovjek koji je preuzeo vlast vratio je sve na staro kako bi sve odgovaralo velikim međunarodnim kompanijama. Uključujući i ” United Fruit “.
Ekvador, dugo godina je vođen pro – američkim diktatorima, koji su često bili brutalni. Onda je odlučeno da se održe pravi demokratski izbori. Jaime Roldos, čiji je glavni cilj, kao predsjednika, bio osigurati da Ekvador iskoristi svoje resurse i tako pomogne svom narodu. Roldos je uvjerljivo pobjedio na izborima. Svi u Ekvadoru su željeli da se to dogodi. Tako da je započeo s primjenom svoje politike, odnosno da profit od nafte bude od koristi narodu. SAD se to nije dopalo. POslali su nekoliko ekonomskih plaćenika u cilju podmićivanja Roldosa i ponudom: ” Možete postati vrlo bogati, ako vi i vaša obitelj budete igrali našu igru, ali ako nastavite s provođenjem politike koju ste započeli…otići ćete ! ” Roldos nije htio slušati…Nakon toga je ubijen…Čim se njegov zrakoplov srušio, čitavo to područje bilo je blokirano. Pristup je bio dozvoljen samo američkim vojnicima iz obližnje baze i nekim ekvadorskim časnicima. Kada je istraga započela, dva ključna svjedoka ” poginula “ su u prometnoj nesreći prije nego su stigli svjedočiti.
Mnogo vrlo vrlo čudnih stvari je vezano za ubojstvo Roldosa. Jedan od ” ekonomskih plaćenika “, koji je poslan Roldosu kao i mnogi ljudi koji su gledali na ovaj slučaj nije imao nikakvih sumnji da je u pitanju ubojstvo. Izjavljuje kako je on naravno kao ” ekonomski plaćenik “ znao da će se nešto dogoditi Roldosu. Da li državnim udarom ili atentatom, znao je da će biti eliminiran samo zato što nije bio korumpiran, što nije htio dozvoliti sebi da bude korumpiran na način na koji su ga Amerikanci željeli korumpirati.
” Panama, 1981.g. , Omar Torrijos, predsjednik Paname, bio je, znate, jedan od mojih omiljenih ljudi. Stvarno mi se dopadao. Bio je vrlo karizmatičan. Bio je čovjek koji je zaista želio pomoći svojoj zemlji. I kada sam ga pokušao potkupiti, rekao je: ” Vidi John…Zvao me je Huanito. Kaže ” Vidi Huanito…meni ne treba novac. Ono što stvarno trebam je da se prema mojoj zemlji odnosite pošteno. Želim da SAD plate svoj dug prema mom narodu zbog svih destrukcija koje ste nam nanijeli. Želim biti u poziciji pomoći drugim latino – američkim zemljama s njihovom neovisnošću. I da budemo slobodni od ovog užasnog pritiska sa sjevera. Vi ljudi nas jako, jako iskorištavate. Želim da se vrati Panamski kanal u naše ruke, u ruke panamskog naroda. To je ono što želim. Tako da, pusti me, ne pokušavaj me podmititi. “ Bio je svibanj 1981. godine, Roldos je ubijen. I Omar je bio vrlo svjestan toga. Torihos je okupio svoju obitelj i rekao ” Ja sam sigurno slijedeći, ali OK jer…napravio sam ono što sam trebao napraviti. Vratio sam Kanal. Kanal će biti u našim rukama “. Upravo je završio pregovore i potpisao sporazum sa Jimiem Carterom. U lipnju iste godine, samo nekoliko mjeseci kasnije i on je stradao, zrakoplov mu se srušio. Tu nema nikakve sumnje da je CIA sponzorirala tu egzekuciju. Masa dokaza je postojala da je jedan od Torihovih ljudi iz sigurnosti u posljednjem trenutku, kada je ulazio u zrakoplov, pružio Torihu mali diktafon. Mali diktafon u kome je bila bomba. Interesantno je kako se ovaj sistem nastavio koristiti prilično dugo, godinama nakon toga. Osim što su ekonomski plaćenici bili sve bolji, bolji i bolji.
Zatim dolaze nedavni događaji u Venezueli. 1998. godine, Hugo Chavez biva izabran za predsjednika, nakon dugog niza korumpiranih predsjednika koji su praktički uništili ekonomiju zemlje. Ali Chavez je i pored toga izabran. Chavez je ustao protiv SAD i to je napravio tako što je prije svega zatražio da nafta iz Venezuele bude iskorištena tako da pomogne narodu Venezuele. Pa… nama u Americi se to nije dopalo. I tako 2002. godine, državni udar je isceniran, što uopće nije bilo pitanje u mojoj glavi niti u glavama drugih ljudi, da je CIA stajala iza tog udara. Način na koji je taj državni udar pripreman vrlo je odudarao od onoga što je Kermit Roosevelt napravio u Iranu, plaćajući ljude da izlaze na ulice, da se bune, protestiraju, da pokažu da je Chavez nepopularan. Znate, ukoliko okupite par tisuća ljudi da to radi, televizija može napraviti da izgleda kao da je cijela zemlja izašla van i stvari su počele rasti. Osim u slučaju Chaveza. On je bio dovoljno pametan i imao je jake ljude iza sebe, tako da su to preskočili što je bio fenomenalan trenutak u povijesti Latinske Amerike.
Irak, ustvari, je savršen primjer na koji način cijeli sistem funkcionira. Tako da, mi, ekonomski plaćenici, smo prva linija obrane. Mi uletimo, pokušamo potkupiti vlast i natjeramo ih da prihvate ogromne kredite koje kasnije koristimo kako bi ih doslovno posjedovali. Ako mi ne uspijemo, kao što ja nisam uspio u Panami sa Torihom ili u Ekvadoru s Roldosom, ljudi koji odbiju biti korumpirani, onda su druga linija obrane koju šaljemo - šakali. A šakali ili sruše vladu ili izvrše atentat. I kada se dogodi da nova vlada bude formirana, pozicija je osigurana zato što njihov predsjednik zna što će se dogoditi, ako ne prihvate naše ” ponude. “ U slučaju Iraka, ni jedna od te dvije metode nije uspjela. Ekonomski plaćenici nisu uspjeli doći do Sadama Huseina. Pokušavali smo, pokušali smo ga natjerati da prihvati dogovor vrlo sličan dogovoru koji je Saudijska Arabija prihvatila, ali on to nije htio prihvatiti. Tako da su šakali poslani da ga eliminiraju. Nisu uspjeli. Njegovo osiguranje bilo je vrlo dobro. Nakon svega, u jednom momentu, Sadam je radio za CIA-u. On je bio unajmljen da izvrši atentat na njegovog prethodnika i nije uspio. Ali on je poznavao sustav. Tako, 1991.godine, šaljemo trupe i uspjevamo pobijediti iračku vojsku. Pretpostavili smo u tom trenutku da će se Sadam Husein pojaviti odnekud. Mi bi smo ga tada ” sredili ” naravno, ali mi to nismo htjeli. On je, kao i mi, jednostavno bio jak čovjek koji se nama dopadao. On je kontrolirao ljude. Mi smo mislili da će kontrolirati Kurde i da će Irance držati van granice, da će bušiti naftu za nas. I taj put, morali smo upotrijebiti vojsku. Tako da smo očekivali da će pasti. Ekonomski plaćenici vratili su se u Irak 1990. godine, ali bez uspjeha. Da su oni uspjeli, Husein bi još uvijek vodio zemlju. Prodali bi smo mu sve avione koje bi poželio i sve ostalo što bi poželio, ali oni nisu imali uspjeha. Šakali ga nisu mogli smaknuti pa smo poslali vojsku i ovog puta smo obavili posao i smaknuli ga. I u tom procesu, kreiranom za nas, jedna vrlo, vrlo unosna konstrukcija uspijeva rekonstruirati državu koju smo prvobitno razorili. Što je poprilično dobar posao ako posjedujete građevinske firme, naročito one velike. Dakle, u Iraku smo imali tri faze. Ekonomski plaćenici nisu uspjeli. Šakali također nisu uspjeli. I kao konačan ishod, šaljemo vojsku u Irak. I u tom smislu stvarno smo kreirali carstvo, ali smo to napravili vrlo suptilno, u tajnosti. ”
iz intervjua s bivšim ekonomskim plaćenikom
nastavlja se uskoro...
By Borna Perun
Post je objavljen 20.10.2012. u 06:35 sati.