utrnula lijeva ruka i noga...
nezamisliva vrtoglavica...
vožnja doktorici, vožnja u bolnicu, CT infuzija, čeka me još hrpa pretraga...
bešćutna šefica i zamalo otkaz s posla kojeg mrzim
dijete od 11 godina koje me pokušalo udariti
i za kraj prehlada
i svi uporno ponavljaju da je sve to skupa psihički
ova godina je ukleta
da bar mogu utjecati na stanje svog organizma, na to da ne tipkam neke riječi dvaput jer ne osjećam baš najbolje tri prsta lijeve ruke (ljevakinja)...
da mogu utjecati na to da mi se ne vrti tako da ne mogu niti dići se iz kreveta pa cimericu na drugoj strani stana zovem mobitelom da mi dođe pomoći...
da barem mogu nekako preživjeti svu tu potisnutu bol jer tate nema već odvratno dugih 8 mjeseci...
bol koju uporno ignoriram, sve dok ne sjednem na bus za Samobor, a suze samo što ne polete...
jer ga tamo najviše nema, a ovdje se još uvijek mogu pretvarati da je tamo...
zabrinuti mama i brat, treba li im još straha i brige nakon svega, još i za mene?
i onda vrećica koju je donio, sa stvarima za pileću juhu koju nikada ne bih napravila sama jer ne volim hranu koja se jede kad si bolestan...
i skuhao mi je juhu.
Nedefinirani.
Onaj netko tko je zaribao i lagao, a otad se iskupljuje svakoga trena.
I tko je bio tu i držao me za ruku 10.2. u šest i sedamnaest ujutro.
I gotovo uvijek poslije.
I bez koga bi valjda stoput poludjela ove godine.
I možda nije ljubav mog života, materijal za ženidbu, kućicu i psa. I možda nikada neće izgovoriti da me voli. I ponašati se sasvim kao netko moj.
Ali će biti tu i skuhati juhu kad zatreba.
Meni dovoljno.
Post je objavljen 20.10.2012. u 00:18 sati.