čitam se tako s jednom
posvuda
na fejsu
pa na instagramu,
tweetu,
na blogu.
ponekad se i vidimo
na nekom skupu, ali
tamo kao da se ne poznamo
kao da je nelagoda to što nas
u stvarnosti veze, a ne gomile unutarnjih
riječi i slika koje virtualno izmjenjujemo
i stalo mi isti lik dođe ko poveznica - opet oNa!
djeluje li ta žena sa drugog svijeta jednako
kako je i na ovom radila?
ima li to neki smisao, da li bi se mi koje je
ona "otkrila" trebali naći, povezati, napričati
ili to nije nikakav bitan
znak
možda bi bili otkriven i bez
nje.
tko to zna, sada kad je
sve gotovo.
onako, možda je i bila šansa
da s ufino družimo na nekom
književnom salonu
uz kanape kolačiće
naravno, madeleine vrste
one baš što jako pucaju
na sjećanja.
ovako, svatko nastavlja svojim putem
naletavajući, kao Hansel&Gretel na komadiće
ne kruha već kolačića
kojima nas je minirala
prije nego što nas je ostavila
same.