Ljudi su me često pitali zašto ne pišem, nisam dugo, bla bla bla.. Imam inspiracije, samo nemam volje ili vremena za pisanje. Ovih dana sam se bavila ispitima, učila sam kao stroj (ne bi da mi je pomoglo -.-) i evo danas me prijatelj u Splitu (moj najdraži best frend) upisuje na faks, da budem treća godina, opet. Imam još tri predmeta sa druge za obaviti da de facto budem treća godina. Svi vi studenti znate kako idu te parcijale i bodovi i bla bla bla. A vi stariji.. Vi imate muke svojih vrsta. Djecu, posao, nezaposlenost, što li god.. Iskreno, toliko mi je puna kapa faksa da bi radije borila se s tim nedaćama nego još jedan dan provela buljeći u skripte i udžbenike i zakonima i razmišljala o ispitnim rokovima. Opet.
Vjerojatno ste čuli za prosvjede studenata po Zagrebu jer su im naglo digli školarine za 20 i više posto par dana prije upisa. Na mom faksu se dogodila ista stvar. Dogodilo se to da je za 70 posto studenata (dakle ponavljači i izvanredni studenti) školarina porasla za duplo, dakle sa 3500 kn na punih 7000 (naravno plus upisnina). Ja sam spadala u tu kategoriju. Napravili su to točno par dana pred upise. Uvijek sam mislila kako moj faks i kolegijalnost nemaju ništa zajedničko. Hvala bogu, imaju, bar kad su njihovi interesi u pitanju. Izborili smo se za svoje, odluka je odgođena na još godinu dana, tako da spas. Jučer sam uplatila svojih 4000kn. Ljuta sam na obrazovni sustav i državu kao i svi. Ali jedno čvrsto pravilo ovog bloga je da nema politike. Ni u postovima ni u komentarima. Tako da idemo dalje.
Kilažica ide lagano na dolje, što je jej, i neki ljudi primjećuju da sam nešto skinula, a neki ljudi ne primjećuju jer me ili nisu davno vidjeli ili jednostavno ne primjećuju takve stvari. Uostalom, i nisam nešto puno kila izgubila. Oko 5, 6. Ne znam. Sad sam u ciklusu pa vaga pokazuje mali plus ali koji dek gori doli i nije neka razlika. Glavno da sam se ja uspjela izdisciplinirati u obrocima i što jedem i kako često jedem i koliko jedem.. Prije dva mjeseca ne bi ni dva put pogledala zelenu salatu, a sad svaki dan za ručak pojedem cijelu zdjelu, i to s guštom! Svi koji se razumiju u prehranu i zdravlje me pohvaljuju na napretku, jer ne mršavim prebrzo i previše, niti se izgladnjujem, jedem zdrave obroke u zdravim količinama.. I meni je drago kad idem probati neke hlače za koje znam da su mi premale i prije misec dana su mi bile samo do koljena, a sad su mi do bedara.. Napredak se vidi!
Bila sam malo do Zabrega vidjeti svog malenog patuljka, družili smo se, ljubakali, držali za ruke, šetali, bili na kavama, radili sve što parovi rade (osim što smo igrali jako puno Magic karte, to je nešto što svakodnevni par NE RADI xD), vidjeli smo ljudove, bili po kavama. Jedino što mi je žao u tih dva dana što smo se jako umorili od pustog putovanja po gradu a nismo mogli nigdje doći i zavaliti se na kauč i čisto chillati pošto ja kod njega ne mogu biti a ja sam u tuđem gradu pa ono.. To mi je zapravo najdraži dio dana uvijek. Ono kad dođemo doma i sjednemo/legnemo na kauč i upalimo televiziju (ili ne) i samo budemo u zagrljaju malo.. Onako, otpuštanje ventila nakon dugog i napornog dana. Tako da mi fale ta vremena. Kad sam dolazila kod njega doma, pomazila psa, pozdravila mačke, presvukla se i zalegla na kauč.. Ili kad idemo spavati uvečer, da se priljubim uz njega i stavim svoju ruku u njegovu i tako pokušam zaspati.. A jebiga. Stvari će se promijeniti i bit će to moguće opet. Sad treba ovo istrpiti. Proklete svekrve. Uvik rade probleme. Isuse, koliko sam kilometara prošla ove godine i prošle.. Zadar, Zagreb, Split.. Izračunala sam da ima tu oko 15 000 kilometara. Dakle, odavde do Indije otprilike. Fora. Poznaju me i šoferi u autobusima i konobarice na kolodvoru i prodavačice karata na šalterima. Prosječno jednom u tjedan ili dva idem ili u Zagreb ili u Split.
Naravno, emotivno i psihički sam i dalje u dobroj fazi. Ne moram to ni spominjati. Terapija djeluje, nisam išla ni na kakve razgovore neko vrijeme, okrećem se sebi i svom životu i nastojim ga unaprijediti malim koracima (učenje, mršavljenje) pa ću i većim (posao i eventualna selidba u Zagreb u budućnosti - ne skoroj). Doma je sve po starom, nažalost. Živim u ludari. Ali kako sam prije rekla, svijet je ostao isti, no ja se mijenjam. Tako da me sve to ne dira ni približno koliko je znalo dirati.
Puno čitam. Imala sam ideju da napišem jedan veliki post o knjigama i književnosti. Možda i napišem, samo mi se sad ne da. Inače sam veliki obožavatelj fantasy književnosti. Ono, Tolkien đir (za laike). Gospodar prstenova, Martin i ekipa. Čarobnjaci, vilenjaci, zmajevi i strani imaginarni svijetovi. Knjige od nekoliko svezaka po 800 stranica sa kompliciranim kartama i genealogijom obitelji i likova na kraju knjige. Trenutno sam na Amberovim kronikama, nešto što je MUST za sve ljubitelje fantasya. Lagano punim moju osobnu malu knjižnicu. Hvala Bogu na Algoritmu i niskim cijenama na stranu fantasy književnost (mislim na knjige na engleskom jeziku). Moje viđenje stvari je da je život preozbiljan i presurov, pa bijego od njega tražim u knjigama i drugim svjetovima. Ima nešto u čitanju. Samo otvoriš knjigu i pobjegneš u drugi svijet, drugu stvarnost, uđeš u živote njihovih likova.. Predivno.
Htjela sam također pisati o tome kako me ljuti ljudska ogorčenost i cinizam. Prečesto na to nailazim. Čujem neku lijepu vijest i želim je podijeliti, i vrlo često nailazim na cinične, pesimistične, ogorčene komentare koji mi odmah poseru svu moju pozitivu. Svijet ide dolje što ide dalje. To me rastužuje. Ne želim zvučati hipi kad kažem da mi je žao što ljudi ne vide predivnu ljepotu svijeta, prirode, mora, jezera, rijeke, šume.. Ili ljubazne ljude, dobra djela.. Mislim, u samo dva i po tjedna Zadar, Hrvatska i okolica su uspjeli skupiti 2,6 MILIJUNA kuna za operaciju i ozdravljenje male Stephanie. Nije li to predivno? Sam taj čin govori nešto o nama. Nije sve propalo. Ne morate na sve gledati sivim bojama. Nasmiješite se ponekad.
Ljudi su pozitivno reagirali na moj post o ljubavnim savjetima i stvarima koje svaka veza treba imati da bude uspješna. Bit će nastavaka. Nisam ni počela. Iskreno, inspiracija za ovaj post je jedna blogerica koju čitam i koje je očito u svojim postovima jako povrijeđena prekidom. Našla sam se u njenim postovima i odlučila njoj i takvima svojim "savjetima" pomoći vidjeti da neki ljudi nednostavno nisu bili dobri za nas mada smo mi to mislili o njima. Svima takvima koji misle da je ta osoba koja ih je ostavila zapravo ta i da će sve biti dobro i da će se opet vratiti skupa, govorim im da otvore oči. Ako je prestalo, prestalo je s dobrim razlogom. A ako je prestalo zbog gluposti, tim više nije vrijedilo i tim više bi bila pogreška vraćati se na to. Krenite dalje. Ništa nećete dobiti od nadanja i čekanja i plakanja. Ostat ćete na mjestu i nećete se uspjeti izliječiti. Otvorite oči. Možda nađete nekoga još boljeg, još savršenijeg. Možda je to netko tko je pored vas cijelo vrijeme. Možda je to neka nova osoba. Ali trebate otvoriti oči, otvoriti srce, nadati se boljem, okrenuti leđa prošlosti i pozdraviti sutra. Eto, meni je upalilo. I više nego upalilo.
Eto. Toliko od mene. Drugi put će biti nešto misaonije, obećajem.
Post je objavljen 17.10.2012. u 09:09 sati.