Marketing
Islandski poučak
Sličan su problem imali i stari egipatski matematičari. Svaki faraon je želio piramidu veću od onih koje su podignute svim njegovim prethodnicima. Za pola veću, dvostruko veću ili trostruko - trebalo je to izračunati. Egipćani su posebno radi toga izumili posebnu matematiku koja je trebalo izučavati barem dvadeset godina i na osnovu koje su se mogle podizati zadovoljavajuće piramide, ali rezultat nikada nije bio matematski savršen. U praksi nedostatak rezultata nije bio vidljiv jer je na masi izgrađene piramide bio nezamjetljiv, ali je ostajalo pitanje teorijske nesavršenosti i zahtjev za najmanje dvadesetak godina potrebnih da bi se došlo i do tako manjkavog rezultata. Dvadeset godina posebnog matematskog obrazovanja postalo je nepotrebno kada su saznali za nešto što se danas uči u osnovnoj školi. Danas bi svaki osmoškolac trebao s lakoćom savršeno izračunati ono što je i ponajboljim, vrhunskim egipatskim matematičarima prije nego su saznali za upotrebu boja Pi (3,14) bilo nedohvatljivo.
Srednji vijek je obilovao literaturom o vješticama. Napisane su nebrojene knjige, rasprave, traktati, disputi, razjašnjenja i upute, održavana predavanja i govori, žene su bile podvrgavane torturi i spaljivane, a rješenje svih pitanja u vezi s vješticama je vrlo jednostavno - nema vještica. Vještice ne postoje.
Iz gornjih primjera možemo zaključiti nešto o pravim rješenjima.
Pravo rješenje je uvijek jednostavno.
Iako ono kako je Aleksandar Veliki prerezao gordijski čvor nije bilo rješenje koje se od njega tražilo, pravo rješenje mora imati jednostavnost, eleganciju i učinkovitost Aleksandrova reza.
Ako rješenje nije jednostavno, znači da nije pravo, nije najbolje, zapravo nije rješenje. Da bismo znali je li neko rješenje pravo, zapitajmo se koliko je jednostavno. Recimo, Islanđani su vrlo jednostavno riješili probleme s bankama koje ostatak svijeta nikako ne može riješiti.
Pojam „jednostavno“ treba uzeti uvjetno. Rješenje je jednostavno onome tko ima nužna predznanja da bi ga mogao shvatiti i primijeniti i jednostavno je onome tko nije opterećen preduvjerenjima i predrasudama koje sprečavaju da se rješenje nađe, razumije i prihvati.
Razmotrimo rečeno na primjeru vještica. Iako bi se i kod nas našlo onih uvjerenih da vještice postoje, svatko prosječno inteligentan i prosječno obrazovan zna da je tako uvjerenje puka glupost. Opće javno mnijenje je sigurno da vještice ne postoje i ne zamara se razmišljanjem o tome. One koji ustrajavaju vjerovanju u vještice smatra se mentalnim siročićima, a u drastičnim slučajevima to je i klinički simptom koji ukazuje na potrebu ozbiljnog liječenja.
Koliko god to nama bilo jasno, pokušajmo to objasniti nekome iz Konga, Nigerije, Kameruna ili Benina, gdje su i dalje progoni vještica u punom jeku. Procjenjuje se da je samo u Tanzaniji između 1994. i 1998. oko pet tisuća osoba (ženskih i muških) proganjano i pogubljeno pod optužbom da su se bavili crnom magijom. Dapače, progonitelji imaju i dokaze! Nekome se pokvarilo jelo, drugome je iz čistog mira krepala krava, treći se razbolio od nepoznate bolesti kojoj se ne vidi uzroka, četvrti je izgubio spolnu moć – što bi to bilo nego plod zlonamjernog djelovanja vještica, njihovih magija i uroka? Dapače, neke ulovljene vještice su nakon razgovora (kakav se s vješticama pristoji) i priznale! Za one iz iz Konga, Nigerije, Kameruna, Benina i Tanzanije koji progone vještice onaj tko niječe njihovo postojanje slijep je, naivan, glup i neobrazovan, možda čak i pod vještičjim utjecajem, ako ne i svjestan i dobrovoljan jatak.Pokušajte objasniti nekom zatucanom da nije stvar u tome da mi u postojanje vještica ne vjerujemo, nego znamo da ne postoje. Znamo? Znanje je neuvjerljivo onima koji vjeruju. Kakva je razlika između nevjerovanja i znanja? Znanje nas oslobađa mogućeg lažnog vjerovanja, ali kakvi su naši dokazi da vještice ne postoje? Nama dokazi ni ne trebaju jer nemamo dokaza ni u suprotno, zatrebaju nam samo kad razgovaramo s nekim koga želimo razuvjeriti, ali tada ništa ne koriste. Progoniteljima vještica ništa se ne može dokazati kao što se ni obožavateljima Peruna i Odina ne bi moglo dokazati da su njihovi bogovi naprosto izmišljeni. Onima koji vjeruju u postojanje Yetija ne može se pružiti dokaz da on zaista ne postoji, ali oni se mogu pozvati na mnoge tragove i viđenja (koji su za njih čvrsti dokazi o njegovom nedvojbenom postojanju), te svaki primjer u kojem se navodni trag dokaže lažnim, a viđenje kao nepouzdanim, tumače samo kao da taj izdvojeni dokaz zaista nije pravi, ne dovodeći time u pitanje svoje vjerovanje.
Za nepostojanje nepostojećih stvari i pojava nema dokaza, osim što sveukupno znanje govori da je vjerovanje u nepostojeće naprosto glupost, a ponašanje u skladu s tim kao da nepostojeće zaista postoji još veća glupost.
Nažalost, koliko je glupana, glupost je jedna od najjačih svjetskih sila.
Post je objavljen 17.10.2012. u 04:59 sati.