Pregled posta

Riječ, dvije o motivaciji djece sportaša

Svima nam zanimljiva tema iliti svatko (piše) o onom što mu nedostaje.

Motivacija (lat.movere -kretati se) pojednostavnjeno jest sve ono što nas pokreće na aktivnost, što odredjuje njezin smjer i trajanje.
Postoje mnoge teorije o motivaciji, evo sto im je svima zaključak.
Na motivaciju utječe nekoliko faktora, a najvažniji su individualna motivacijska struktura pojedinca i okolina u kojoj se pojedinac nalazi.
Prvi faktor nam govori što motivira pojedinca, da li je to status, novac, napredak, usavršavanje dok nam drugi objašnjava kako na pojedinca utječe trener, društvo, publika na natjecanju, mediji ili atmosfera.
Postoje 2 vrste motivacije: unutrašnja i vanjska.
A najvažniji faktori koji podržavaju, pa i povećavaju motiviranost jesu omjer između unutarnje i vanjske motivacije.
Unutarnja (intrizična) motivacija može se definirati kao unutarnji razlog za sudjelovanje u nekoj aktivnosti zbog nje same, zbog uživanja koje se aktivnošću postiže, a bez namjere da se dobije neka vanjska nagrada.
O vanjskoj (ekstrizičnoj) motivaciji govorimo kada je sudjelovanje u nekoj aktivnosti kontrolirano vanjskim razlozima (nagrade, medalje, ocjene), odnosno kada bi izostanak vanjskih razloga izazvao prestanak sudjelovanja u aktivnosti.
Sportaši su češće vođeni ovim drugim tipom motivacije. Ali zapravo nisu niti svjesni da bi njihova sreća i zadovoljstvo trebala proizlaziti iz unutarnje motivacije. Ona je ta koja nas čini boljima, pametnijima, odlučnijima, spremnijima na izazove. I zato treba raditi na povećanju intrizične motivacije.

Za postizanje željene atmosfere koja će podići razinu motivacije uvelike je zaslužan trener. Trener je taj koji mora omogućit sportašu da razvije sposobnosti i znanja do što više moguće granice,a za to je potrebna visoka razina motivacije.
Svi sportaši trebaju pozitivan poticaj trenera. Svi oni koriste njegove riječi kako bi zamislili svoj cilj prije i tijekom utakmice ili borbe. Zbog toga je veoma važno obratiti pažnju na ono što im se govori u tim trenucima. Mišljenje trenera znači sve većini sportaša u ekipi. Oni trebaju njegovo odobravanje, poštovanje i podršku.
Kažu da niti jedan sportaš nikada neće uspjeti bez dobrih učitelja.
Treneri različitih profila različito utječu na motivaciju sportaša.
Gledano sa stajališta motivacije identificirana su dva tipa trenera. Diskriminacijska analiza pokazala je razlike u motivacijskoj strukturi njihovih sportaša.
1. treneri usmjereniji prema sportašima kao osobama, uz nisku orijentaciju na ishod, pokazuju poželjniji motivacijski profil – oni motivacijsku klimu u svojim ekipama doživljavaju više usmjerenom na suradnju i učenje, manje prema imperativu rezultata, iako je i taj tip ciljne orijentacije zastupljen.
2.treneri koji su manje usmjereni prema njima kao osobama i čija je orijentacija prema imperativnom postizanju rezultata viša, percipiraju manje znakova kooperativne motivacijske klime u svojim ekipama i njihova ciljna orijentacija vezana uz sport je općenito niža.
U tom drugom slučaju može se uočiti nekompatibilnost motivacijskog profila sportaša i njihovih trenera, što može negativno djelovati na motivaciju sportaša.

Kako ćemo znati je li dijete (dovoljno) motivirano?
Motiviran je onaj sportaš i koji je uvijek spreman na rad (trening) kojem se nije teško žrtvovati i na kojeg se može računati u svakom trenutku; onaj kojem je svaki rezultat poticaj za dalje, pobjedu koristi da bi si postavio još viši standard kog će daljnjim upornim radom i zalaganjem dostizati, a poraz koristi da bi uvidio vlastite nedostatke i spremno prionuo na dodatan rad da ih ispravi.
U sportskoj se praksi motivacija često pogrešno razumijeva.
Ponekad su vjerovanja i stavovi trenera o motivaciji previše pojednostavljeni. Motivacija se shvaća kao ‘pobuđenost’, a treneri koriste prednatjecateljske ‘motivacijske govore’ s ciljem podizanja motivacije sportaša. Takve su strategije nerijetko pogrešne i kontraproduktivne.
To najčešće zvuči kao «Ovo je izuzetno važna utakmica. Sad moraš pokazati svoj maksimum. O ovom nastupu ovisi tvoja sezona, i sl.». Time se postiže podizanje unutarnje pobuđenosti organizma iznad optimalne razine, sportaš doživljava pritisak, pojačava se razina treme popraćena tjelesnim reakcijama, a rezultat nije optimalna motivacija već vrlo vjerojatno slabija izvedba. Činjenica jest da je gotovo svaki sportaš i sam svjestan važnosti pojedinog nastupa i dodatno opterećivanje ishodom donosi psihološki pritisak koji se na natjecanju može manifestirati kao npr. strah od pogreške, pad koncentracije ili traženje trenerovih reakcija za vrijeme igre. Sportaš prestaje biti usmjeren na proces (igru), usmjerava se primarno na sebe i svoje reakcije i tako si smanjuje šanse za dobru izvedbu.
Kažu treneri (pogotovo oni stariji) da se danas sve teže pronalaze djecu koja su spremna za napore u sportskom treningu, vjerojatno i zato jer je motivacija vrlo specifična i individualna kod svakog čovjeka.
Ako dijete nema u sebi izraženu potrebu za usavršavanjem i natjecanjem tada će trenerov posao biti izrazito zahtjevan, ali kada ona postoji trener će samo usmjeravati igračev razvoj. Usprkos tome i kod mlađih igrača neophodno je stalno raditi na njihovoj motiviranosti, jer praksa pokazuje da najbolje rezultate postižu treneri koji mogu najbolje motivirati svoje igrače. Motiviran igrač koji daje 100% sebe u “lošijoj” vježbi napredovati će više od igrača koji daje 70% u “odličnoj” vježbi! Zato stvaranje uvjeta u kojima će igrači biti motivirani za trening i vlastito usavršavanje postaje najvažniji, ali i najteži zadatak svakog trenera. ( Pogotovo danas kada postoji veliki broj različitih mogućnosti zabave koji su pristupni skoro svakome- internet, fejs, ps...))
U ovom istraživanju za ovaj post naišla sam meni nepoznatu pojavu.
U sportu postoji PLATO , normalna pojava koja djeluje na (de)motivacijiu a definira se kao privremeni zastoj u napredovanju usprkos vježbanju, za koji razlozi mogu biti: umor, zasićenost, prijelaz na složeniju razinu aktivnosti koja traži više vremena za usavršavanje, nedovoljno jasne upute te (najrijedji razlog!)da je sportaš došao do svog maksimuma. Dobro za zapamtiti i ponekad se utješiti ;)

U spotu se granice savršenstva svakodnevno pomiču i ako se želi biti najbolji više nije dovoljno samo uporno i redovito trenirati, nego se i pozabaviti drugim područjima sportske pripreme, a jedan od njih je psihološka priprema. Ona uključuje rad na područjima motivacije, koncentracije, samopouzdanja, komunikacije itd. Zahtjevi modernog sporta postali su toliko visoki da mentalna čvrstoća sportaša postaje gotovo jednako važna koliko i njegove tehničke mogućnosti.
Logično pitanje koje se samo nameće – ako znamo da treneri generalno priznaju važnost mentalnih vještina, ako znamo da nam djeca na fizičke vježbe odvajaju tjedno cca 10 sati, zašto, o zašto, se ne posveti malo veći značaj mentalnom treningu?
Manjak uvjerenja, manjak vremena, nešto treće?
Da završim, ne citatom, jednadžbom:
USPJEH= (ZNANJE + SPOSOBNOSTI) x MOTIVACIJA

Dosad ste već naučili što izraz „riječ, dvije“ kod mene znače pa se neću ispričavati na dužini posta; bilo da ste roditelj, trener, sportaš, nadam se da vam je bilo zanimljivo za čitanje.

P.s. izvore šaljem na zahtjev, na mail.




Post je objavljen 15.10.2012. u 23:00 sati.